Priča planinarke Aide Peko: Iz korporativnog svijeta na svjetske vrhove

Nakon deset godina u Hrvatskoj, potom decenije u Norveškoj i perioda u Singapuru, odlučila je da profesionalnu stabilnost zamijeni izazovima visokogorstva i projektima koji imaju dublju ličnu svrhu.

Odlazak u Norvešku bio je, kako ističe, svjesna odluka u potrazi za stabilnošću i razvojem.

"Odlazak u Norvešku je bio lična i profesionalna odluka, tražila sam stabilnost, rad i prostor za razvoj. Norveška mi je dala disciplinu, radnu etiku i kontakt s prirodom. Taj prelaz sa mora na planine je zapravo bio povratak sebi", izjavila je Peko.

Život u Skandinaviji donio joj je profesionalnu sigurnost, ali i snažniju povezanost s prirodom, što je kasnije postalo temelj njenog novog životnog pravca.

Ključni trenutak dogodio se na Manaslu, jednom od najviših vrhova svijeta. Taj uspon nije bio samo sportski podvig, nego unutrašnja prekretnica. Nakon tog iskustva odlučila je zatvoriti jedno poglavlje i otvoriti novo, ono koje će biti posvećeno planinama i ličnoj misiji.

Ljubav prema planinama, kaže, nije se desila preko noći. Počelo je spontano, bez velikih ambicija, ali su prvi ozbiljni usponi probudili želju za većim ekspedicijama i pomjeranjem granica.

"Kilimandžaro je bio okidač. Tada sam shvatila da moje granice nisu tamo gdje sam mislila i da mogu ići mnogo dalje ako se posvetim", dodala je Peko.

Taj uspon dao joj je samopouzdanje i jasnu viziju da može razmišljati o najvišim svjetskim vrhovima. Iako njeni uspjesi imaju snažan simbolički značaj, Aida ih ne doživljava kao ličnu slavu. Smatra da svaki izlazak na veliki vrh nosi i odgovornost da pokaže kako ljudi iz Bosne i Hercegovine mogu ravnopravno stajati na svjetskoj alpinističkoj sceni.

Teška iskustva dodatno su oblikovala njen karakter. Nakon nesreće u Nepalu, kroz dug i zahtjevan oporavak naučila je koliko su fokus, disciplina i strpljenje presudni, ne samo u planinama nego i u svakodnevnom životu.

Pripreme za ekspedicije iznad 8.000 metara, naglašava, podrazumijevaju potpunu posvećenost i preciznu organizaciju.

"Iznad 8.000 metara nema romantike. Dominantni osjećaji su fokus, smirenost i svjesnost rizika. Svaki korak je odluka", kaže naša sagovornica.

U takozvanoj zoni smrti nema prostora za euforiju. Svaka odluka mora biti racionalna, a povratak jednako važan kao i dolazak na vrh.

Mentalna snaga, dodaje, presudna je za uspjeh u ekstremnim uslovima. Fizička priprema je temelj, ali sposobnost da ostanete smireni i donesete ispravnu odluku u kritičnom trenutku pravi razliku između uspjeha i tragedije.

Jedan od njenih ciljeva je i sjeverna strana Everesta, koju smatra tehnički zahtjevnijim i "čistijim" alpinističkim izazovom.

Ipak, kako kaže, ove godine taj plan nije ostvariv jer Kina nije odobrila dozvole, što je značajno poremetilo organizaciju ekspedicije.

Everest, kako objašnjava, nije putovanje nego kompleksan projekat koji traje oko 45 dana i uključuje fizičke pripreme, aklimatizaciju, logistiku, medicinske kontrole i detaljno planiranje svakog segmenta boravka na planini.

Najveća prepreka ostaje finansijska konstrukcija.

"Sve svoje uspone finansirala sam sama iz ličnih ušteđevina koje su prvobitno bile namijenjene za kupovinu kuće. To je izuzetno zahtjevno finansijski i mentalno, ali mi je dalo potpunu nezavisnost i kontrolu nad vlastitim projektima i odlukama", pojašnjava Peko.

Zbog nedostatka sponzorske podrške, ovogodišnji pokušaj Everesta Peko će odgoditi, ali ne odustaje od projekta Sedam summita.

Svjesna je da bez stabilnog finansiranja taj cilj postaje dugoročan proces koji zahtijeva godine planiranja i odricanja.

U narednoj deceniji vidi sebe i dalje u planinama, ali i u ulozi inspiracije drugima, kroz projekte koji povezuju sport, motivaciju i lični razvoj, s ciljem da iskustvo s najviših vrhova pretoči u poruke o disciplini, hrabrosti i istrajnosti.