Dok se mnogi drugi 15-ogodišnji dječaci ujutro spremaju na put do škole, Julio Cesar Gutierrez se sprema na posao.
On radi u Cerro Rico, odnosno "bogatoj planini" vadeći slavno bolivijsko srebro s najvećeg planinskog vrha na svijetu. Ovo je najstariji rudnik u Americi i jedan od najstarijih iz kojih se vrši iskopavanje.
Takođe, jedno je od najopasnijih.
Ulaz u rudnik je blatnjav, a sa plafona se cijedi. Na 4.500 metara iznad nivoa mora, morate se boriti za vazduh. Gutierrez ovdje radi sa bratom Luis Albertom i drugim dječacima. Unutra je strašno i zaista predstavlja pakao na zemlji. Ovdje dnevno radi oko 20.000 ljudi, uključujući 1.000 djece.
U unutrašnjosti nema svjetla, samo pojedini radnici imaju lampe na kacigama. Nema ventilacije ili opreme za zaštitu pri radu. Obično u rudniku postoji samo jedan prolaz, pa ako okno padne, nema izlaza.
Gutierrez je počeo raditi pored rudnika kad mu je bilo šest godina. U unutrašnjosti radi od dvanaeste.
"Mrzim ovo," kaže on na španskom. "Vrlo je opasno za djecu."
Potosi je jedno od najvažnijih mjesta u historiji modernog svijeta, ali većina ljudi za njega nije čula. Španci su ovdje otkrili srebro još 1545. Rudnik je bio toliko bogat da je sam opskrbljivao Špance u toku njihovih ratnih pohoda u Americi. Ovaj prostor nazivaju "Planina koja jede ljude". Procjenjuje se da je oko osam miliona američkih Indijanaca i afričkih robova umrlo od prekomjernog rada na kopovima.
Nekadašnji predivni bogati grad danas je više nego siromašan. To siromaštvo tjera muškarce i dječake da kopaju unutar 400 rudnika u utrobi planine kako bi osigurali oskudne uslove za preživljavanje.
Tehnički, rudnici su u vlasništvu privatnih kompanija, ali u praksi nema vlasnika. U Boliviji, najsiromašnijoj državi Latinske Amerike nema inspekcija rudnika. Vlada, doduše, obezbjeđuje vodiče i seminare u kojima promoviše sigurnost. Ali u rudniku dječaci pretrčavaju dijelove za koje se sumnja da mogu svakog momenta pasti.
"Ovdje su najgori uslovi za rad koje sam ikada vidio," kaže John Trew, savjetnik za pitanja dječijeg rada pri CARE USA.
Djeca kopači rano počinju raditi i rano umiru. Većina ih ne doživi 40. Zaštitna maska košta 12 dolara i samo nekolicina je nosi. Preskupa je.
Gutierrez zaradi 2,50 dolara dnevno. Kao i hiljade drugih porodica, njegovi su siromašni, a njegov otac, kao i mnogi dugogodišnji rudari ima oštećena pluća od udisanja prašine i rada bez zaštitne maske. Ne može više raditi u rudniku, pa zato njegova trojica sinova rade. Tako je generacijama.
Gutierrezova majka se bori da obezbijedi hranu na stolu. Svako jutro dok se njeni dječaci spremaju za odlazak na posao, ona pravi obroke za koje se nada da će ih uspjeti prodati drugim rudarima na ulazu u rudnik, te tako zaraditi još koji dolar.
Jedan od njenih sinova bio je povrijeđen kada je komad stijene pao na njega.
"Ne želim da moja djeca rade tamo. Tako me strah. Želim da imaju siguran posao, da budu zaštićeni," kaže ona kroz suze.
Jedan od dječaka priča kako mu u rudniku često bude loše: "Pozli mi, kao da ću se onesvjestiti. Nekad svežemo maramice na usta da ne bismo udisali prašinu."
Radnici kažu da ne mogu zamisliti rad bez žvakanja listova koke. To je ono što ih drži već stoljećima. Listovi koke se kroz složeni hemijski proces pretvaraju u kokain. Žvakanjem samih listova postiže se stimulacija koja smanjuje glad, strah i umor.
Gutierrez se i pored napornog rada u rudniku raduje školi. Ponekad dođe kući iza ponoći, ali njegova želja za učenjem ne jenjava. Engleski mu je najdraži predmet.
"Volio bih da idem na fakultet," odgovara na pitanje o čemu sanja u budućnosti. "Nadam se da neću još dugo ovdje raditi."
Želi biti inžinjer. To mu je san. Zasad najsretniji je kad polazi kući na kraju radnog dana jer za sobom ostavlja rudnik i zna da je preživio još jedan dan.
