|

Ovi ljudi su preživjeli nemoguće, nisu se smrznuli u ekstremnim uvjetima

Ovi ljudi su preživjeli nemoguće, nisu se smrznuli u ekstremnim uvjetima
20
D
DP
27.2.2020. u 15:09
6
komentara
20

dijeljenja
Ovi ljudi su preživjeli nemoguće, nisu se smrznuli u ekstremnim uvjetima Pixabay.com
Zahvaljujući njihovoj neustrašivosti i borbenosti, sada znamo kako se nositi s ekstremnom hladnoćom.
Heimaey je najveći otok arhipelaga Westman koji se nalazi južno od Islanda i uglavnom je naseljen lisicama, piše BBC. Na najjužnijoj tački Heimaeya nalazi se poluotok Stórhöfði, jedno od najvjetrovitijih mjesta u Evropi, kako tvrdi lokalna vremenska stanica.

Na ovom mjestu je, u ranim satima 12. marta 1984. godine, dvadesettrogodišnji Guðlaugur Friðþórsson vodio bitku za vlastiti život. Njegova bosa stopala su krvarila zbog dubokih posjekotina od vulkanskog kamenja, sakrivenog ispod snijega, odjeća mu je bila natopljena morskom vodom i zamrznuta na njegovom tijelu. Mogao je umrijeti nekoliko puta na tom putovanju, ali ga je nešto duboko u njemu tjeralo ići naprijed.

Noć je bila čista i hladna. Temperatura zraka je bila -2 Celzijeva stepena, ali se zbog jakih vjetrova činilo kao da je mnogo hladnije. Usprkos niskoj temperaturi, nakratko je napravio pauzu kod kade napunjene vodom, koja je ostavljena ovcama. Probio je led debljine jednog centimetra i počeo piti vodu.

Možda se čini čudnim kako mu je u tom trenutku ispijanje ledene vode bilo glavna briga, ali dehidracija na temperaturama ispod nule je prilično opasna stvar, jer se zrak na takvim temperaturama zapravo suši i zamrzava. Bez vlage u zraku, kada bi izdisao, gubio je vitalnu tekućinu iz pluća. To je razlog zašto možemo vidjeti svoj dah kako, poput dima, odlazi u zrak tokom hladnih noći.

Ipak, hladnoća vjerojatno i smiruje naš osjećaj za žeđ, što znači da većina ljudi u ovim situacijama i ne uzima dovoljno vode. Ako naporno radite na tome da vam bude toplo i kao rezultat toga, dišete teško, to vas lako može dovesti do dehidracije.

Ipak, nakon što je pronašao svježu vodu, dehidracija nije bila najveći problem Friðþórssonu. Njegova mokra odjeća je brzo pogoršavala njegovo stanje, stavljajući ga u rizik od hipotermije koja nastupa kada temperatura ljudskog tijela dostigne 35 Celzijevih stupnjeva. Vježbanjem je mogao održavati svoju temperaturu visokom, ali kada je prestao kako bi popio vodu, njegov izvor topline (izazivan pokretima mišića), bio je prekinut. Dok je još imao kalorije za sagorijevanje, morao se nastaviti kretati.

"Čovjek na hladnoći nije nužno hladan čovjek", kaže Mike Tipton, profesor fiziologije na Sveučilištu u Portsmouthu.

"Ako se nastavite kretati i dovoljno ste izolirani, proizvest ćete dovoljno topline da ostanete zagrijani. S maksimalnim vježbanjem, to je kao da proizvodite 2kW vatre", dodaje on.

Ljudima na velikoj nadmorskoj visini može biti dosta teže vježbati. Tipton je rekao da planinari na Everestu mogu napraviti samo jedan korak svakih 10 sekundi. Proizvodnja topline pri ovoj vježbi je minimalna, tako da je teško ostati ugrijan.

Grupa koju je vodila Elvira Shatayeva imala je namjeru postati prva grupa sačinjena samo od žena koja se popela na planinski vrh Lenjin u današnjem Tadžikistanu. Kako im je bilo hladnije, misli su im postajale dezorijentisane i govorile su o tome koliko su slabe: "Još jedna je umrla… Nemam snage držati dugme na odašiljaču", rekla je Elvira u jednoj od svojih posljednjih poruka.

Iako postoje dokazi o tome da velika hladnoća utječe na ljudske kognitivne sposobnosti, manje je jasno što tolika hladnoća radi našim umovima. U jednom istraživanju, ljudi su se potapali u vodu temperature 2-3 Celzijeva stepena i bili u njoj tri minute (dovoljno da neko prevlada hladni šok). Oni su uočili slabljenje svojeg kratkotrajnog pamćenja, ali su se poboljšali u nekim drugim područjima, poput budnosti. Drugo istraživanje je ustanovilo da ljudi koji su dovedeni veoma blizu hipotermije, uopće nisu imali poremećaj kognitivnih funkcija.

Čini se kao da naš mozak mnogo bolje funkcioniše na hladnoći nego na prevelikoj vrućini. To je zato što se strategije preživljavanja našeg tijela fokusiraju na održavanje vitalnih organa, prije nego na održavanje manje važnih dijelova tijela. Najvažniji je, naravno, naš mozak.

Naša tijela su veoma dobra u smanjenju protoka krvi (kroz proces koji se naziva vazokonstrikcija) u naše ruke i noge da bi se očuvala naša tjelesna temperatura u središtu. Ali čineći to, žrtvujemo toplinu u tim ekstremitetima. Ljudsko tkivo smrzava se na oko -0,5 Celzijevih. Kako se tekućina u našim tkivima počinje zamrzavati, zidovi naših stanica se razbijaju, što dovodi do nekroze ili stanične smrti. To nazivamo smrzavanjem.

Međutim, kada se nađete blizu smrti od hipotermije, to može očigledno učiniti čudne stvari. U nekim rijetkim slučajevima, ljudi koji pate od ekstremne hladnoće izgledaju vruće u trenucima prije nego što umru. Neka tijela žrtava hipotermije se nađu djelomično obučena ili čak potpuno razodjevena u fenomenu nazvanom "paradoksalno skidanje".

Može se dogoditi da u posljednjim trenucima prije smrti mehanizam koji drži krv ispod našeg masnog sloja popusti, uslijed čega izbija na površinu kože i pruža osjećaj ispunjenja toplinom. U stvarnosti, žrtve iznenada gube ogromne količine topline. Skidanje odjeće samo ubrzava umiranje.

Većina ovih slučajeva (67 posto muškaraca i 78 posto žena) uključuje ljude koji su konzumirali alkohol, što je poznato da inhibira naš termoregulacijski odgovor.

U drugim neobičnim slučajevima smrti od hipotermije, žrtve su pronađene skrivene iza ormara ili ispod kreveta. Ovaj fenomen se naziva "sindrom skrivanja i umiranja" ili ponekad "terminalno ukopavanje", iako su primjeri ljudi koji su se zakopali izuzetno rijetki.

"Odjeća ili oprema su prva linija odbrane, sklonište je drugo, a treće je vatra", kaže Jessie Krebs, bivši instruktor za preživljavanje, evaziju, otpor i bijeg.

"Ljudi će prvo priskočiti upaliti vatru kada im je odjeća ugrožena, što je greška. Ako nisu uspješni, umrijet će pokušavajući zapaliti vatru", dodaje.

To je bila situacija s kojom se krajem 2019. godine suočio tridesetogodišnji avanturist Tyson Steele. Gust snijeg zatrpao je udaljeni šumoviti kutak doline Susitna u kojem se nalazila Steeleova koliba. Spavao je toplo umotan, boreći se protiv hladnih temperatura vani, dok je vatra tinjala u kaminu.

Sitan žar je izletio kroz dimnjak i pao na ceradu, kojom je ova koliba većinom bila obložena. Osjetivši miris vatre, Steele je izjurio van i vidio plamen koji se razgorio zbog plastike. Za nekoliko minuta, cijela koliba je izgorjela.

Ovo je bilo početak onog što će postati njegovo trosedmično iskušenje. Nalazio se 30 kilometara udaljen od najbližeg grada, na temperaturi ispod nule u aljaškoj pustinji. Tokom sljedećih 20 dana, suočio se s bitkom na život ili smrt u nadi da će se spasiti.

U nemogućnosti da se kreće daleko zbog dubokog snijega, njegov plan je bio ostati tu, što u tim okolnostima nije bilo loše. Nakon odjeće, sklonište je sljedeće u hijerarhiji odbrane od hladnoće. Spasio je nešto konzervirane hrane i pokrivača, izgradio sklonište od krhotina iz svoje kolibe i zapalio vatru. U ovom trenutku šanse za preživljavanje bile su prilično pozitivne; njegove tri linije odbrane bile su u redu. Postavio je SOS poruku pored svoje kolibe i čekao pomoć.

"Ako znate da vam dolazi pomoć, bolje je kopati snježnu rupu i ostati na mjestu", kaže Tipton.

"Ljudi u Kanadi kažu da sve što trebate raditi je ostati u mjestu dok ne umrete, jer vas niko neće pronaći. Ali ako ste spremni i imate hranu, ako ste poslali poziv za pomoć i znate da će doći, bolje je napraviti snježnu rupu i ne upuštati se u mećavu", objašnjava on.

Dok je boravio u kolibi, redovno je bio u kontaktu s porodicom i objavljivao na društvenim mrežama. Ali kada su te poruke utihnule, njegova porodica se zabrinula. Srećom, ljudi su primijetili da ga nema i na kraju ga je spasila ta tišina, a ne poruka za pomoć.

"SOS signal je ono što većina ljudi zna, ali loša strana je da je veoma nestabilan", kaže Krebs.

U vojsci je Krebs naučio koristiti slovo V koje zahtijeva opću pomoć ili X posebno za medicinsku pomoć. Na snimci Steeleovog spašavanja, snimljenoj iz helikoptera koji kruži iznad njega, vidi se Steele kako maše objema rukama spasiteljima dok stoji ispred svog SOS signala. Dok je dobro poznato da dvije ruke u zraku predstavljaju zahtjev za pomoć (samo jedna ruka može biti pogrešno protumačena kao pozdrav), Krebs kaže da je najefikasniji način prenošenja informacije da ste u nevolji, ležanje na zemlji.

"Pod uvjetom da ste sigurni da vas je pilot vidio, ležanje brzo obavještava da ste povrijeđeni ili bolesni i zato vam je hitno potrebna pomoć", objašnjava on.

Friðþórsson je pao u more upravo na istočnom poluotoku Stórhöfði kada je njegov mali ribarski brod naletio na probleme. U 22 sata njegova mreža za vuču zakačila se za okeansko dno, rušeći brod tako brzo da posada nije imala vremena poslati signal za pomoć. Njegovih pet ribara ispalo je s broda. Trojica su se uspjela popeti na kobilicu prevrnutog ribarskog broda, a dvojica se nikada nisu pojavila.

Preživjeli su se nalazili pet kilometra od obale, a temperatura vode bila je oko 5-6 Celzijevih stepeni. Prosječna osoba će preživjeti u vodi hladnijoj od 6 Celzijevih stepeni oko 75 minuta, a plivati tri kilometra u ovim uvjetima traje satima. Morska voda ne može postati jako hladna kao zrak. Morska voda se smrzava na oko -1.9 Celzijevih stepeni, ali oko Islanda u martu je more tik iznad smrzavanja.

Teoretski je moguće smrznuti se u hladnoj vodi, ali vrlo je malo vjerovatno. Na kobilici prevrnutog čamca, međutim, slaba temperatura zraka uzimala je svoj danak. Vlažne majice, džemperi i traperice ribara brzo su povećale njihovu hladnoću. Boravak tu nije bio opcija.

"Kada izađete iz vode, dobijate hlađenje isparavanjem", kaže Tipton.

Obično biste se željeli skinuti i odjenuti suhu odjeću, ali u nedostatku toga, ulaženje u veliku plastičnu vreću smanjit će isparavanje i konvektivno hlađenje.

"Ako se neko smoči na 4 Celzijeva stepena i ima litar vode u odjeći; ako sva ta voda isparava, imat će pad tjelesne temperature od 10 Celzijevih stepeni", kaže Tipton.

Ako ih, po istom scenariju, stavite u plastičnu vreću, oni mogu koristiti svoje tijelo da zagriju tu vodu. Ona se zadržava u vreći, tako da ne može ispariti. Bez plastične vreće za preživljavanje, a sada na hladnom zraku, dok morska voda isparava s njih, rizik od povreda uslijed smrzavanja bio je visok.

Nakon kraćeg razmišljanja, trojica muškaraca odlučuju riskirati i kreću plivati. U roku od 10 minuta, njih dvojica su podlegli hladnoći. Sve u svemu, trebalo je šest sati da Friðþórsson stigne do kopna. Kako je mogao preživjeti toliko duže od svojih sunarodnjaka?

Za ribolovce, prvih nekoliko minuta nakon što su ušli vodu, bili su kritični. Hladna voda oduzima toplinu tijelu brže od zraka na istoj temperaturi. Oni koji su brzo podlegli vjerojatno nisu mogli kontrolirati odgovor na hladni šok, panično udišući vodu. Friðþórsson je, nasuprot tome, uspio kontrolirati disanje. Čak je odlučio kasnije se vratiti u more i plivati dalje uz obalu, nakon što su se litice na prvom mjestu na koje je doplivao pokazale preteškim za penjanje. Prisustvo zdravog uma u ovom slučaju vjerovatno mu je spasilo život.

Konačno, Friðþórsson je stigao do sela i oko 7 sati u ponedjeljak ujutro pokucao na nečija vrata. Kasnije je otpušten iz bolnice, a liječen je od posjekotina i dehidracije. Nije bilo nikakvih znakova da je uopće patio od hipotermije.

Friðþórsson, koji sada ima 58 godina, je veliki čovjek. Ima 193 centimetra i bio je težak 125 kilograma u svojim dvadesetima. Veliki sloj masti, debljine oko dva i pol centimetra, obavijao mu je trbuh. Njegova tjelesna masnoća držala ga je izoliranog, ali to je ujedno bio i vitalni izvor energije. Uprkos tome, njegova sposobnost da ostane ugrijan bila je izuzetna.

Istraživači koji su vršili testove na Friðþórssonu nakon njegovog iskušenja zaključili su da je morao održavati gotovo normalnu tjelesnu temperaturu tokom cijelog plivanja. Za razliku od drugih ljudi koji su preživjeli ekstremne situacije, Friðþórsson nije svoju priču pretvorio u novac. Odjeća koju je nosio, a koja je sada izložena u muzeju Eldheimar na Heimaeyu u malom eksponatu o ribolovnoj historiji otoka, skromno je priznanje za njegovu izuzetnu priču.
Prijavi grešku


Komentari (6)
Da biste mogli pisati komentare molimo da se prijavite ili registrujete...