Kako izgleda život u najsjevernijem gradu SAD-a: Sunce u Utqiagviku neće izaći do 23. januara
Prema pisanju Fox Weathera, sunce je 18. novembra izašlo oko 12:41 po lokalnom vremenu (22:41 po našem), a zašlo nešto više od sat vremena kasnije, oko 13:42 (23:42 po našem vremenu). Naredni izlazak sunca očekuje se 23. januara 2027. godine.
Posao i škola u sumraku
Prema podacima organizacije Arctic Slope Native Association, koje prenosi Fox Weather, ni tokom polarne noći ne prekidaju se posao, nastava ni događaji u zajednici.
Grad pritom nije u potpunom mraku 24 sata dnevno. Svakog dana ima nekoliko sati takozvanog građanskog sumraka, blijede plave svjetlosti kakva se inače vidi prije zore. Temperature u tom periodu padaju duboko ispod nule, a duge noći donose priliku za posmatranje polarne svjetlosti.
Polarna noć posljedica je nagiba Zemljine ose od 23,5 stepeni, navodi američka Nacionalna uprava za okeane i atmosferu (NOAA).
Grad Iñupijata
Prema popisu iz 2020. godine Utqiagvik je imao 4.927 stanovnika. Okrug North Slope, čije je sjedište, navodi da su 63 posto stanovnika Iñupijati, autohtoni narod koji na ovom području živi više od 1.500 godina.
Grad se do 2016. godine zvao Barrow, a tada su stanovnici na referendumu odlučili vratiti tradicionalni naziv. Prijedlog je prošao sa samo šest glasova razlike, 381 prema 375, a mnogi mještani grad i danas zovu starim imenom.
Bez puta do ostatka Aljaske
Do Utqiagvika ne vodi nijedan put iz ostatka Aljaske. Putnički avioni lete iz Anchoragea i Fairbanksa, a teret ljeti stiže baržama i tokom cijele godine avionima.
Većina domova grije se prirodnim plinom iz obližnjih polja, a kućama izvan vodovodne mreže voda se doprema cisternama, navodi se na stranici grada. Prodaja alkohola u gradu je zabranjena.
Kitolov kao način života
Lov, ribolov i kitolov i dalje su važan dio lokalne ekonomije, a mnogi zaposleni stanovnici love i pecaju za veliki dio svoje hrane. Nakon uspješne sezone kitolova Iñupijati u junu održavaju festival Nalukataq.
Zaštitni znak grada je kapija od kitovih kostiju, poznata kao "Kapija Arktika". U gradu je i kitolovska stanica Cape Smythe iz 1893. godine, koja se smatra najstarijom zgradom s drvenim okvirom na Arktiku.
Ljeti je situacija obrnuta: grad tada ima gotovo 84 dana neprekidne dnevne svjetlosti, kada sunce uopće ne zalazi.