Svjedok vremena
18

Hadžijski kamen: Vidljivi trag puta prvih krajiških hadžija

Piše: M. Ć.
Foto: Klix.ba
(Foto: Klix.ba)
O odlascima i putevima bosanskohercegovačkih hadžija kroz stoljeća veoma se malo zna, no na prostorima Bosanske krajine postoje jasni tragovi koji upućuju na vrijeme i mjesto sa kojeg su prvi hodočasnici kretali na časno putovanje.

Uz džamiju Stare drvene džamije u Bužimu nalazi mezarje sa 20-ak starih tzv. krajiških nišana. Uz samu ogradu mezarja, desno od ulaznog džamijskog trijema, nalazi se skupina od petnaestak "hadžijskih kamenja", nazvanih i hadži-taš.

Prema kazivanjima živih svjedoka, iz Bužima se u prijašnja vremena na hadž kretalo upravo ispred Drvene džamije, dok je hadžijski kamen simbolizirao jedinstveno parče zemlje, u ovom slučaju kamena, sa kojeg je budući hadžija započinjao svoje putovanje. Na tom mjestu on se opraštao od svojih najmilijih, tražeći od njih halala, kao i ostalih džematlija, rodbine i komšija.

"Prvi kamen, koliko je nama poznato, postavio je hadži Halil Begić. Ne postoji vidljivi trag godine kada je to uradio, kao što to nije vidljivo ni na nekim drugim kamenjima, no nakon njegovog čina, druge hadžije su nastavile tu tradiciju", rekao je za naš portal hadži Ibrahim Šahinović, džematlija ove džamije.

Pretpostavke su da je prvo kamenje postavljeno još u 19., a tradicija nastavljena tokom čitavog 20. stoljeća. Usmene predaje prenijele su kako je izgledao dan kada je hadžija kretao u Meku.

Nakon klanjanja dva rekata dobrovoljnog namaza u džamiji, hadžija bi u pratnji najbliže rodbine otišao do hadžijskog ili taš-kamena. Popeo bi se na njega, proučio neku dovu ili suru iz Kur'ana, te se zahvalio Bogu i učinio salavat Poslaniku. Nakon toga, zatražio bi halal od prisutnih, obasuo djecu bombonama i sitnim kovanim novcem, darovao efendiju darovima, a suprugu ovlastio da, u vremenu njegovog odsustva, upravlja imetkom.

Otac našeg sagovornika, hadži Arif Šahinović, obavio je hadž osamdesetih godina prošlog stoljeća. I on je pred džamijom postavio svoj kamen.

"Mom ocu kamen je napravio njegov stričević Bećo. Sjećam se, tog dana kada je moj otac kretao na hadž, jedan dječak je upitao Beću za kamen, jer nije znao o čemu se radi ni šta on predstavlja. Onda se Bećo, potaknut njegovim pitanjem, popeo na kamen i u šali rekao: 'Drage moje komšije, evo pružila se prilika da i ja odem na hadž. Kome imam nešto – dužan neka mi halali, a ko meni ima nešto dužan – neka mi vrati", rekao je tada Bećo, prisjeća se naš sagovornik, i nasmijao sve prisutne.

Na prvim kamenjima koja su postavljena kod Drvene džamije nisu napisane godine, na kasnije su upisivana imena i godine, pa čak i vršeno betoniranje postolja, umjesto prirodnog kamena.

"Tu se nalaze kameni hadži Rame Durakovića, moga oca hadži Arifa Šahinovića, Ale Mehića, Nijaza Hadžića, Fikreta Veladžića, Bajre Kedića ili hadžinice Hatidža Čaušević", govori Ibrahim Šahinović.

On je, također, sljedeći primjer svog oca, 2002. godine obavio hadž, no nije postavio svoj hadžijski kamen. Kako kaže, posljednji je to učinio hadži Nazif Mašinović iz Bužima, prije sedam ili osam godina.

Hadžijsko kamenje, osim ispred Stare drvene džamije, nalazi se i u okolici nekoliko drugih starijih džamija u Bužimu, ali i u haremima nekih drugih džamija u Velikoj Kladuši i Cazinu. Uprkos godinama, ono i dalje svjedoči o žrtvi njihovih "vakifa" koji su željeli obaviti svoju vjersku dužnost - hadž, čak i u vremenima kada je to izgledalo skoro pa nemoguće.