Najstariji poznati audiosnimak kita mogao bi otključati misterije okeana

Radi se o "pjesmi" grbavog kita, morskog diva omiljenog među posmatračima kitova zbog pitome naravi i spektakularnih skokova iz vode. Snimak su naučnici zabilježili u martu 1949. godine na otoku Bermuda, naveli su istraživači iz Oceanografske institucije Woods Hole u Falmouthu, Massachusetts.

Jednako značajan je i zvuk samog okeana, kaže Peter Tyack, morski bioakustičar i emeritus istraživač na Woods Holeu. Okean kasnih četrdesetih godina bio je mnogo tiši nego danas, što pruža potpuno drugačiju pozadinu na kakvu naučnici danas nisu navikli kada slušaju "pjesme" kitova, ističe on.

"Spašeni snimci ne samo da nam omogućavaju da pratimo zvukove kitova, već nam govore i kako je zvučao okeanski pejzaž u kasnim četrdesetim godinama. To je inače veoma teško rekonstruirati", rekao je Tyack.

Sačuvani snimak iz četrdesetih također može pomoći naučnicima da bolje razumiju kako novi, ljudski proizvedeni zvukovi, poput pojačane buke brodskog saobraćaja, utječu na način na koji kitovi komuniciraju, dodao je Tyack. Istraživanja Nacionalne uprave za okeane i atmosferu (NOAA) pokazuju da kitovi mogu mijenjati svoje glasovne obrasce u zavisnosti od buke u okolini.

Ovaj snimak nastao je gotovo 20 godina prije nego što je naučnik Roger Payne otkrio "pjesme" kitova. Naučnici s Woods Holea koji su tada bili na istraživačkom brodu testirali su sonar sisteme i izvodili akustičke eksperimente u saradnji s američkim Uredom za mornarička istraživanja kada su zabilježili ovaj zvuk, objasnila je Ashley Jester, direktorica za istraživačke podatke i bibliotečke usluge u Woods Holeu.

Naučnici tada nisu znali šta slušaju, ali su ipak odlučili snimiti i sačuvati te zvukove, kazala je Jester.

"Bili su znatiželjni. Zato su ostavili snimač da radi, a čak su odvajali vrijeme da prave snimke u trenucima kada namjerno nisu stvarali nikakvu buku sa svojih brodova, samo da bi čuli što je više moguće i sačuvali te snimke", rekla je Jester.

Naučnici iz Woods Holea otkrili su pjesmu dok su prošle godine digitalizirali stare audiozapise. Snimak se nalazio na dobro očuvanoj ploči nastaloj na uređaju Gray Audograph, vrsti diktafona koji se koristio četrdesetih godina prošlog stoljeća. Ploču je pronašla upravo Jester.

Iako bi se današnja podvodna oprema smatrala mnogo sofisticiranijom, uređaji kojima je ovaj zvuk tada uhvaćen bili su vrhunac tehnologije tog doba, navela je Jester. Važno je i to što je zvuk zabilježen na plastičnoj ploči, jer je većina tadašnjih snimaka bila na trakama koje su odavno propale, dodala je.

Zvučna komunikacija kitova ključna je za njihov opstanak i centralna za način na koji se socijaliziraju i razmjenjuju informacije. Ti zvukovi dolaze u obliku kliktaja, zvižduka i raznih poziva, navode naučnici NOAA-e koji ih proučavaju.

Ovi zvukovi omogućavaju kitovima da pronađu hranu, orijentiraju se, lociraju jedni druge i shvate svoje okruženje u prostranom okeanu, kažu naučnici. Nekoliko vrsta proizvodi ponavljajuće zvukove koji podsjećaju na pjesme. Grbavi kitovi, koji mogu težiti više od 25.000 kilograma, najpoznatiji su okeanski "pjevači", sposobni za kompleksne vokalizacije koje mogu zvučati eterično ili čak tužno.

Otkrivanje davno izgubljene "pjesme" kitova iz mnogo tišeg okeana moglo bi poslužiti kao početna tačka za bolje razumijevanje zvukova koje ove životinje danas proizvode, smatra Hansen Johnson, istraživač u Anderson Cabot centru za okeanski život pri Akvariju Nove Engleske.

"Naprosto je prelijepo za slušati i zaista je inspirisalo mnoge ljude da budu znatiželjni o okeanu i da brinu o morskom životu uopće", rekao je Johnson.