Svi žele svoj mir i tišinu, ali borba sa drugim ljudima da se suzdrže od stvaranja buke stvara neželjene posljedice.
Okruženi bukom automobila, taksija, kamiona i zvučnika, često smo u prilici da ne možemo da čujemo vlastite misli. Teško je osporiti činjenicu da svijet postaje sve bučniji. Pojačan saobraćaj, sve više mašina i sve više ljudi proizvodi sve veću kakofoniju. Postavlja se pitanje šta možemo učiniti u vezi s tim, piše BBC.
Jedan način je da pobjegnemo od buke, a drugi da je blokiramo pomoću tehnologije ili utišamo na samom izvoru. Strategije smanjenja buke razvijane su stoljećima, a historija nas upozorava da najočiglednija rješenja nisu baš najbolja. Tišina često dolazi uz visoku cijenu.
Šta kaže historija
U starom Rimu, gradu u kojem je više od milion ljudi živjelo jedno pored drugih, san je bio rijetka komotnost. Rimska elita je od buke bježala na Palatinsko brdo, gdje su ih mogli uznemiriti jedino povremeni zvuci koraka i žubor vode. Oni siromašni morali su se pomiriti sa bukom.
Od tada, buka se samo pojačavala. U viktorijanskom Londonu ulice su odjekivale beskrajnom vrevom, a hiljade neuštimanih uličnih svirača mučile su stanovnike poput pisca Charlesa Dickensa. Najekstremniji odgovor dao je drugi pisac, Thomas Carlyle, kojeg je ova buka doslovno izluđivala. Carlyle je potrošio čitavo bogatstvo kako bi napravio potpuno zvučno izoliranu sobu u svom potrkovlju u Chelseau.
Potez se pokazao katastrofalnim. U tolikoj tišini isticao se i najtiši zvuk te Carlyleove muke nisu prestale. Svoju borbu protiv ulične buke nastavio je i godinama poslije. Bezuspješno.
Istina je da je, koliko god buka i istrošeni nervi išli jedno s drugim, jako teško odrediti šta je uzrok, a šta posljedica.
"Možete zamisliti moto ispisan na vratima 'biti opsjednut tišinom znači nikada je ne imati'", pisao je američki autor Garret Keizer nakon posjete Carlyleovoj kući.
Danas, oni koji žive u brazilskim favelama ili rade na pijaci u Istanbulu tvrde da uopće ne primijete buku te da su je jednostavno prigrlili. To je živopisni zvuk ljudskog života, susjedstva i utjeha da pojedinac nije nikada sam. Ono što buku oko njih čini podnošljivom je nešto što su sami stvorili i što bi svi trebali da prihvate.
Nažalost, buka je danas prilično neravnopravno raspoređena i tu sva nevolja počinje. U nekim zemljama možete odsjesti kod svećenika zavjetovanih na šutnju, što postaje sve veći hit u današnjem svijetu. Međutim, da bi vas primili, morat ćete i dati određeni prilog njihovoj zajednici. Također, tu je i činjenica da vi, rješavajući se buke u svom životu, tako istu unosite i u tuđi.
Kroz historiju, utišavanje je uvijek bilo nešto što su moćni radili slabima. Naravno, danas je to poprimilo prilično suptilnije forme, ali i dalje ima sličan efekat. Zatvaranje ušiju pred nečim neugodnim za prihvatiti uvijek je vodilo ka opasnom obliku socijalne "gluhoće".
Javne kampanje
U Evropi i Americi su se desila dva vala kampanja protiv buke – od 1906. do 1914. i od 1929. do 1938. godine. Stvaranje buke je karakterizirano kao necivilizirano, neintelektualno i uznemiravajuć, obilježje onih koji žive razulareno i nemaju nikakve samokontrole. Ove kampanje fokusirale su se na javne programe usmjerene ka "etiketiranju buke", kao rješenju za vraćanje mira u gradove. Osim praktičnih mjera poput uvođenja zabrane korištenja automobilske sirene noću, rješavanje problema buke shvaćeno je kao javno obrazovanje.
Tokom '30-ih godina prošlog stoljeća, u New Yorku su radiostanice svake noći u 10:30 sati molile slušaoce da smanje ton i na taj način pokažu dobre manire. Ipak, ljudi su postali hipersenzitivni na svaki zvuk koji čuju, ali i na ljude koji ga proizvode. Određena vrsta muzike ili način na koji neko razgovara mogu nekome zvučati uznemiravajuće, pa čak i prijeteće. Kolonisti u Novoj Engleskoj, u 17. stoljeću, imali su takav stav ka zvucima Indijanaca, dok danas mnogi gaje isti ka rap muzici.
Čak i ono što ima značenje ili vrijednost, u nestrpljivim ušima postaje buka. Dakle, umjesto pokušaja za mirnim suživotom, većina nas samo pokušava da utiša ono što mu smeta ili ignoriše. Ulice su postale arterije brzoprotočnog saobraćaja i više nisu mjesta za društvenu interakciju između ljudi. Zvuk gradskog saobraćaja našao se na vrhu liste žalbi građana New Yorka na buku, ali njihov glas se nije čuo. Čuo se samo glas onih koji su kampanju protiv buke iskoristili u svoju korist. Klasne predrasude odavno imaju ružan običaj napadanja na pogrešne mete.
