Zašto djeca u odrasloj dobi izbjegavaju blisku komunikaciju s roditeljima

Odnos roditelja i djeteta nosi godine historije, očekivanja, porodičnih uloga i neriješenih napetosti.

“Jedna od najvećih promjena koje se dešavaju kako starimo jeste da nam roditelji više nisu potrebni na isti način kao kad smo bili djeca, a to može biti teško za obje strane”, kaže psihologinja Jocelyn Chamra-Barrera.

Djeca prelaze put od traženja dozvole i savjeta do toga da roditelje zovu kad im zatreba. Zbog rjeđeg kontakta čak i dobronamjerna pitanja postaju emocionalno nabijenija.

“Iskustva poput kritike, emocionalnog poništavanja, pretjerane zaštite i visokih očekivanja stvaraju obrasce koje obje osobe unose u odnos”, kaže Saba Harouni Lurie, porodična terapeutkinja.

Pitanje jeste li sigurni u već promišljenu odluku ili poređenje s braćom i sestrama mogu izazvati stezanje vilice, potrebu za odbranom ili povlačenje iz razgovora. Prema riječima Lurie, nervni sistem reaguje na signale koje svjesno i ne primjećujemo, poput tona glasa, poznate fraze ili pogleda. Ti obrasci nastaju iz godina manjih, ponovljenih iskustava.

“Nervni sistem jednostavno radi ono što je naučio kako bi se osjećao sigurno”, kaže Lurie.

Znak da upadate u staru dinamiku jeste osjećaj da pored roditelja niste svoji. Postajete zatvoreni ili, suprotno tome, tražite odobravanje.

“To je regresija. I nevjerovatno je česta”, kaže terapeutkinja Nina Batista.

Mnogi odrasli tada reaguju iz mlađe verzije sebe, koja je naučila da ljubav i sigurnost mogu nestati zbog kritike ili sukoba.