Kakve obrasce ponašanja razvijaju djeca koja odrastaju u nestabilnom domu
Kako piše portal YourTango, stabilnost je temelj da dijete izraste u emocionalno zrelu osobu.
Teško vjeruju drugima
Umjesto da u najranijim godinama nauče graditi zdrave odnose i sigurno izražavati emocije, naučili su biti nepovjerljivi i stalno na oprezu, i to prema roditeljima, koji su im trebali biti najveći oslonac. Zato se i kao odrasli teško osjećaju sigurno s drugim ljudima.
Burno reaguju kad ne znaju šta s emocijama
Dok neki probleme potiskuju kroz pretjerano razmišljanje i depresivne simptome, drugi ih izbacuju kroz emocionalne ispade. "Katastrofiziranje je često kod traumatiziranih osoba", objašnjava profesor socijalnog rada Adam Brown za Psychology Today. Svađa zbog sitnice ili pretjerana odbrambenost na dobronamjernu primjedbu na poslu nisu samo nezrelost, nego način da se izbore s nelagodom i povrate osjećaj kontrole.
Prelaze iz veze u vezu
Mnoga djeca iz nestabilnih domova gledala su kako partneri roditelja dolaze i odlaze, bez stabilnog uzora od kojeg bi učila. Ako roditelji nisu vjerovali partnerima, bili su emocionalno nepredvidivi i pravdali sukobe, djeca mogu odrasti uvjerena da veze tako izgledaju. Iste obrasce ponavljaju jer su im poznati i daju im osjećaj kontrole.
Stalno su na oprezu
Nervni sistem naviknut na stalni režim "bori se ili bježi" i u odrasloj dobi skenira svaku prostoriju. Neodgovorena poruka, nečije loše raspoloženje ili slučajan pogled u tramvaju za njih postaju dokaz da je neko ljut, razočaran ili da nisu sigurni. Iako im takva budnost donosi dodatnu anksioznost i stres, jedna je od rijetkih stvari koja im daje osjećaj kontrole.
Krive sebe i kad nisu krivi
Što osoba više osjeća stid i bezvrijednost, često zbog nestabilnosti i zanemarivanja u djetinjstvu, to je vjerovatnije da će kao odrasla preuzimati krivicu na sebe. Slično je bilo i kod kuće: često su to djeca koja su preuzimala ulogu roditelja i pokušavala kontrolisati raspoloženje odraslih, i nauštrb vlastitog samopouzdanja.
Teže savršenstvu
Psihoterapeutkinja Kaytee Gillis objašnjava da se perfekcionizam može razviti kao način da se nakon traume iz djetinjstva izbjegnu kritika, odbacivanje ili napuštanje. Ipak, stalna težnja da sve bude savršeno donosi još više stresa, anksioznosti i samokritike, pa im je teško ikad biti zadovoljni sobom.
Odlaze prije nego što neko ostavi njih
Čak i u zdravoj vezi, kad osjete da su se previše vezali, mogu otići prije nego što partner dobije priliku da ode. Takvo samosabotiranje čini im se sigurnijim od rizika da budu odbačeni. Mnogi se, kao i u djetinjstvu, povlače u sebe kad ne mogu sakriti emocije. Prema Gillis, osobe s porodičnom traumom izoluju se jer misle da njihova iskustva nisu vrijedna dijeljenja ili da ih drugi neće razumjeti. "Bez podrške i empatije drugih, oni koji su to preživjeli mogu usvojiti osjećaj da ništa ne vrijede", kaže Gillis.