Istraživanje je objavljeno u naučnom časopisu Developmental Psychology, a proveli su ga istraživači s Odsjeka za ljudski razvoj i porodične studije ovog univerziteta.
"Bebe i prije nego što progovore imaju očekivanja o pozitivnom iskustvu brige", kaže Kexin Hu, doktorski kandidat i prvi autor studije, u saopćenju univerziteta.
Kako su testirali bebe
Više od 75 beba prvo je gledalo snimke žene koja obavlja kućne poslove, kako bi se naviklo na prizor. Zatim su im pokazana dva snimka. Na jednom beba plače, a žena nastavlja s poslom. Na drugom žena ostavlja posao i odlazi da utješi bebu.
Istraživači su mjerili koliko dugo bebe gledaju svaki snimak. Metoda se zasniva na poznatom obrascu iz istraživanja dječije spoznaje: bebe duže gledaju ono što ih iznenadi, odnosno ono što nisu očekivale.
"Ako duže gledaju neočekivani događaj, to znači da pokušavaju shvatiti šta se dešava", objasnila je koautorica studije, profesorica Nancy McElwain.
Bebe su testirane sa šest, devet i 12 mjeseci. U sve tri dobi duže su gledale snimak na kojem žena ignoriše bebu koja plače nego onaj na kojem je tješi.
Veza s raspoloženjem majke
Majke su popunile i upitnik o simptomima depresije. Što su majke imale više takvih simptoma, to su njihove bebe manje očekivale da će odrasla osoba utješiti dijete koje plače, i to u sva tri mjerenja.
Autori nude dva moguća objašnjenja. Prvo je da bebe majki s više simptoma depresije možda dobijaju manje osjetljivu brigu, pa im se očekivanja smanjuju. Drugo je da se takve bebe teže smiruju u nepoznatom okruženju kao što je laboratorija, što može uticati na to kako prate snimke.
Tačan mehanizam još nije poznat, a istraživači navode da studija otvara prostor za nova istraživanja. Prema riječima McElwain, bebe vjerovatno vrlo rano imaju pozitivna očekivanja, ali se ona s vremenom mogu promijeniti.