Razumljivo je osjećati otpor prema ideji da stvorite novi život u sistemu koji ne nudi sigurnost, već isključivo borbu, neizvjesnost i ekonomsko izrabljivanje. Pošten roditelj želi da djeca imaju lakši i pravedniji život od njegovog, Kad shvatite da sistem ne garantuje čak ni osnovno dostojanstvo, odluka da se barem dijete zaštiti od takvog iskustva postaje sasvim logičan korak.
Nepošten roditelj, koji je sistem već iskoristio za bogaćenje i gaženje drugih, odgaja novu generaciju po istom receptu. Za njih dijete nije biće koje treba zaštititi od surovog svijeta, već budući akter koji treba preuzeti "porodični zanat" bahatosti, veza i privilegija. I onda poštenim ljudima servira toksičnu pozitivu "misli dobro, biće dobro", "gledaj sebi svog posla" itd.
S druge strane, onaj koji je sistem već iskoristio za bogaćenje i gaženje drugih, odgaja novu generaciju po istom receptu. Za njih dijete nije biće koje treba zaštititi od surovog svijeta, već budući akter koji treba preuzeti "porodični zanat" bahatosti, veza i privilegija. I onda poštenim ljudima servira toksičnu pozitivu "misli dobro, biće dobro", "gledaj sebi svog posla" itd.
Dok pošten čovjek uči svoje dijete empatiji i moralu, pa na kraju uviđajući užas sistema bira da ga zaštiti od patnje, dotle nepošteni odgajaju nasljednike koji će sutra držati te iste poluge moći. Serviranje lažnog optimizma je završni udarac tog sistema: prvo ti otmu dostojanstvo i ekonomsku sigurnost, a onda ti zabrane da budeš ljut zbog toga i traže da se smiješ i "misliš pozitivno"