Nema šta da ti se zaklinjem - veruj ili ne veruj. Vozio sam auto 20 godina konstantno i onda godinu dana nisam imao auto. Jeste bilo bolno zbog porodice, košta taksi, ali sam ja lično procvetao. I onda je stigla ponuda koja se ne odbija. Uzmem pare, odnesem čoveku i dalje bez osmeha na glavi, uzmem auto, odem u servis - majstor kaže: "Neverovatno. Vozi i pevaj. Ako dolaziš kod mene svakih 10.000 - ja ti garantujem 500.000."
NAREDNE NEDELJE, kod direktora u kancelariji se odvija 30-ominutna diskusija koja se završava direktorovim rečima: "Apsolutno me ne zanima šta si kupio i šta voziš. Imaš vozačku dozvolu, sada ćeš zadužiti službeni auto i kompanijsku karticu za benzin. Prodaj svoj auto i vozi službeni ili parkiraj službeni ispred kuće i ne diraj ga, može, samo prestani da polemišeš." Šta da radim?
Uzmem službeni auto, parkiram ispred kuće, vratim se na posao da uzmem svoj auto. To je to. NAREDNE NEDELJE, zove me prijatelj, dobio papire za Kanadu. Siguran je da ide, ali nije siguran da li ostaje tamo. Molio sam ga da to ne radi - ostavio mi svoj auto. "Ne prodaje mi se sada. Zvaću te odande. Samo potpiši ovlašćenje. Možda te pitam da ga prodaš, možda ti ga poklonim, možda mi ga vratiš, ali molim te da ga provozaš svake nedelje."
Komšija iz prizemlja puši pljugu na terasi i pije pivo. "Komšo, šta radiš ti sa svim tim automobilima? Jel prodaješ? Kupuješ? Žale se ljudi da nemaju gde da parkiraju zbog tebe." Poenta priče? Sve je relativno. Ja nisam hteo auto.