Ofanziva na Olovo trajala je 75 dana, legendarni Bolo: "Čak i 10.000 četnika, dobro naoružanih, dobro opremljenih je malo"

Ofanziva je bila dio strateške operacije Glavnog štaba VRS pod nazivom "Drina 93". Prema podacima Udruženja "Senahid Bolić Bolo", prvi napad krenuo je 8. novembra u podne na kotu 1030 Gradina – Bakići. Glavni cilj bilo je selo Kruševo jugozapadno od Olova.

Zašto baš Olovo, objašnjava Rasim Muratović u knjizi "Olovo 1992–1995. Stradanje i razaranje herojskog Olova". VRS je htjela napraviti koridor dolinom Krivaje i spojiti svoje snage s Romanije i Ozrena. Time bi presjekla slobodne teritorije srednje Bosne i Tuzlanske regije. Ključna je bila kota Greda, s koje se kontroliše Crnoriječka visoravan i sam grad.

Napad iz svih oružja

Muratović navodi da je VRS ujutro 9. novembra žestoko gađala grad i položaje branilaca artiljerijom i iz oklopnih vozila. U 8.15 uslijedio je tenkovsko-pješadijski napad na liniju Drugog brdskog bataljona na potezu Salikovac – Gradina – Konjsko. Napad je odbijen, a uništen je jedan tenk. Istovremeno je počeo opći napad u rejonu Crne Rijeke.

Te noći linije odbrane ojačane su jedinicama koje su stigle iz Drugog korpusa Armije RBiH. Pomoć su kasnije poslale i brigade iz Tuzle, Gračanice, Lukavca, Doboj-Istoka i Kladnja te jedinica "Živiničke ose".

Prema CIA-inoj studiji "Balkan Battlegrounds", VRS je za operaciju okupila oko 10.000 vojnika iz najmanje tri korpusa, ali ih je u jednom napadu bilo dvije do tri hiljade, dok su se ostali smjenjivali. Muratović piše da je ofanzivom lično komandovao Ratko Mladić. To je u intervjuu za Olovske ratne novosti tada rekao i komandant bataljona Senahid Bolić Bolo.

O Olovu je 18. novembra 1993. pisao i norveški list Bergens Tidende. Prema tom izvještaju, vlasti u gradu su pred zimu molile UN za pomoć. List je upozorio da bi, ako put Sarajevo – Tuzla bude presječen, oko 850.000 stanovnika tuzlanske regije ostalo odsječeno od ostatka zemlje.

Više od hiljadu granata dnevno

Jedan od najtežih dana bio je 22. novembar. Branioci su ujutro kod škole u Ajdinovićima uništili dva tenka T-55, a VRS je zatim granatirala civilne ciljeve. U 13 sati krenuo je novi napad pravcem Ajdinovići – Bakići, a u borbama prsa u prsa uništena su još dva tenka. Muratović navodi da je VRS tog dana imala više od 30 poginulih i više od 50 ranjenih.

Iz dnevnih izvještaja, piše Muratović, vidi se da je u jeku ofanzive na grad, prigradska naselja i linije odbrane u prosjeku padalo više od hiljadu granata dnevno. U decembru je VRS prvi put na olovskom ratištu upotrijebila raketne sisteme "Oganj" i "Orkan", i to po civilnim ciljevima.

Olovu su nedostajali hrana, lijekovi i gorivo, a bolnice u Olovu, Kladnju i Tuzli bile su pune ranjenih. Borci su na linijama proveli više od dva mjeseca, a linija koju je branila Olovska brigada bila je duga više od 50 kilometara.

Usred ofanzive, 14. decembra 1993. godine, Predsjedništvo RBiH dodijelilo je brigadi počasni naziv "Slavna". Vrhunac ofanzive bio je 26. i 27. decembra, kada su branioci kod Kruševa morali preći na rezervne položaje. Sljedećeg dana kontranapadom su se vratili na početne linije.

Pad komandanta Bole

Najžešći napad uslijedio je 14. januara 1994. godine. Tada je teško ranjen Senahid Bolić Bolo, komandant Drugog bataljona i simbol odbrane Olova. Preminuo je 22. januara u Kliničkom centru Tuzla i ukopan je u šehidskom mezarju Solun.

"Mi smo tu, mi nemamo kud, sve te kote koje smo zauzeli mi ćemo čuvati. Ovo je naša zemlja, ovo je Bosna i Bosna se brani na svakoj ovoj koti. Neprijatelj je tačno imao tu tehnike žive sile i ostalih sredstava za po njemu uspješno vođenje borbi, ali to se pokazalo nedovoljno. Čak i 10.000 četnika, dobro naoružanih, dobro opremljenih je malo", govorio je legendarni Bolo.

"Mi svi moramo biti jedno, jedna cjelina bez koje ne možemo. Nema tu pojedinaca i ja sam sastavni dio ove cjeline i bilo kojeg borca kojeg bi pitao on zaslužuje isti publicitet, možda veći nego ja. Pojedinci ne čine čuda, cjelina čini čuda i masa čini čuda. Svi moramo da se složimo i gradimo te cjeline", poručio je Bolo u razgovoru s novinarom Velidom Džindom u jeku neprijateljske ofanzive na Olovo.

Muratović prenosi u knjizi, Bolinu poruku: "Pojedinci ne čine čuda. Čuda čini narod".

Dan nakon njegovog ranjavanja u Olovo su stigli komandant Prvog korpusa Vahid Karavelić i zamjenik komandanta Drugog korpusa Ramiz Šuvalić.

Prema Muratoviću, kontranapadom kod Kruševa VRS-u su naneseni gubici od kojih se više nije oporavila. Posljednji veći napad, na nove linije kod Prgoševa, odbijen je 21. januara 1994. godine, čime je ofanziva slomljena.

Prema spisku udruženja, u zoni Prve olovske brigade tokom ofanzive poginuo je 71 borac Armije RBiH. Muratović je u knjizi prikupio 220 imena civila i boraca ubijenih na području općine Olovo tokom cijelog rata.