Bivši marinac snimio film o bici za most Vrbanja u Sarajevu: "Francuski vojnici su odlučili da poniženje mora prestati"

Vojna operacija poznata kao "Le combat du pont de Vrbanja", odnosno bitka na mostu Vrbanja, ostavila je snažan utisak na francusku javnost, a Poincenet želi da i bosanskohercegovačka publika prepozna vrijednosti ovog filma.

Naime, bitka na mostu Vrbanja odvila se 27. maja 1995. godine kada su snage Vojske Republike Srpske napale most Vrbanja u Sarajevu, prerušene u francuski kontingent UN-a nakon čega je francuski bataljon ponovo preuzeo most, uz gubitak vlastitih vojnika.

Ova akcija izazvala je mnoge političke rasprave, ali i poslužila kao jedan od aduta za Dejtonski sporazum. Komandant ove operacije Francois Lecointre je kasnije postao načelnik Generalštaba francuskih oružanih snaga, a film donosi svjedočanstva učesnika, uključujući i komandanta operacije Lecointrea. Bivši francuski vojnik Benjamin Poincenet pojasnio je odakle ideja za film, kao i da li je primarni cilj bio svijetu predstaviti istinu o ovom događaju.

"Prije svega, uloga snaga UN-a devedesetih godina oduvijek me duboko zanimala. Tada sam bio dijete i svake večeri vijesti su uživo prikazivale ratove: Somaliju, Ruandu, a posebno bivšu Jugoslaviju. Odrastao sam s velikim divljenjem prema 'plavim kacigama', koje su često žrtvovale sve, a nisu se mogle braniti. Za moju generaciju postale su simbol hrabrosti i predanosti. Sa 18 godina pridružio sam se francuskoj vojsci i služio u Marinskim trupama (Troupes de Marine), gdje se Bitka na mostu Vrbanja smatra jednim od ključnih trenutaka naše vojne historije", pojašnjava.

To je bitka o kojoj svaki marinski pješak čuje od samog početka karijere.

"Nekoliko godina kasnije bio sam raspoređen u Afganistan pod komandu čovjeka koji je učestvovao u napadu na most Vrbanja. Jednog dana, tokom patrole, okupio nas je oko sebe i ispričao nam priču o bici. Nije to izgledalo kao vojni brifing, nego kao da ponovo proživljava te trenutke. Tada sam bio samo vojnik. Nisam ni slutio da ću se petnaest godina kasnije vratiti ovoj priči kao filmski autor", prisjeća se.

Nakon izlaska prvog dokumentarca, shvatio je da ovo poglavlje historije francuske vojske i francuskih mirovnjaka UN-a zaslužuje da bude sačuvano.

"Kontaktirao sam svog bivšeg komandanta i zajedno smo se vratili u Sarajevo, gdje me upoznao s veteranima koji su se borili uz njega. Najemotivniji trenutak bio je kada sam gledao svog bivšeg komandanta kako ponovo prelazi most Vrbanja, trideset godina kasnije, u mirnom gradu punom civila, znajući da je tu izgubio saborce. Slušajući te ljude, shvatio sam koliko je Bosna duboko obilježila njihove živote, a u isto vrijeme koliko malo francuska javnost zna o tom ratu", kazao je.

"Moja motivacija za film je i lična i historijska"

Dodao je kako je želio istražiti i određene političke okolnosti koje su vezane za ovu operaciju.

"Malo ljudi zna da, suprotno službenoj verziji događaja koja vrijedi posljednjih trideset godina, predsjednik Jacques Chirac zapravo nikada nije izdao naređenje za napad na most Vrbanja. Rasvjetljavanje ovih manje poznatih aspekata priče bio je također važan dio mog rada. Moja motivacija bila je i lična i historijska. Počela je s mojim vojničkim putem i vezom koju sam izgradio s komandantom s kojim sam služio u Afganistanu, ali je prerasla u obavezu da sačuvam sjećanje na ljude koji su se tamo borili i da im odam počast", ističe.

Cilj mu je bio rekonstruisati ovaj događaj s najvećom mogućom historijskom tačnošću, koristeći arhivski materijal, svjedočenja iz prve ruke i rekonstrukcije koje su u potpunosti izveli aktivni i bivši francuski vojnici sa stvarnim borbenim iskustvom.

"Nikada nisam namjeravao ispričati priču o cijelom ratu u Bosni. Potpuno sam svjestan da je, u sukobu koji je odnio toliko života, Bitka na mostu Vrbanja samo jedna epizoda, ali ona ostaje važno poglavlje u historiji francuske vojske i, iznad svega, u životima ljudi koji su se tamo borili", rekao je Poincenet.

Ovaj bivši francuski vojnik i autor filma ističe da se napad na most Vrbanja ne može razumjeti bez šireg konteksta.

"Bio je to dio mnogo šire kampanje u kojoj su snage VRS-a zauzimale položaje UN-a i uzimale mirovnjake za taoce. Shvatili su da su Ujedinjene nacije uglavnom nemoćne: mirovnjaci su bili tu da posmatraju i razdvajaju zaraćene strane, a ne da ulaze u direktnu borbu. Dan prije napada nekoliko francuskih položaja, uključujući Lukavicu, već je palo u ruke VRS-a. Snimci francuskih mirovnjaka vezanih lancima za stubove pred televizijskim kamerama obišli su svijet. Postali su simbol poniženja koje su pretrpjele snage UN-a", objašnjava autor filma.

U tom kontekstu, tokom noći 27. maja, petnaestak vojnika VRS-a prerušenih u francuske mirovnjake UN-a zauzelo je posmatračnicu na mostu Vrbanja.

"Taj širi kontekst bio mi je ključan, jer se bez njega sam napad ne može u potpunosti razumjeti. Želio sam da se gledaoci stave u položaj vojnika. Mjesecima su trpjeli napade, gubitke i ranjavanja, a nisu mogli odgovoriti zbog ograničenja mandata UN-a. Za mnoge francuske vojnike Vrbanja je bila trenutak kada su odlučili da poniženje mora prestati", dodao je.

"Dokumentarac prati svaku fazu operacije"

Poincenet ističe da je operacija u filmu predstavljena kroz duboko lična svjedočenja ljudi koji su učestvovali u napadu i mirovnjaka koji su bili zarobljeni i maltretirani, jer je želio ostati što bliže stvarnosti onoga što se dogodilo.

"Dokumentarac pažljivo prati svaku fazu operacije - trenutak kada se osmatračnica odjednom prestaje javljati, odluku kapetana Francoisa Lecointrea da istraži šta se dešava, odluku o pokretanju protunapada, pripreme, napetost, strah, stavljanje bajoneta i, na kraju, sam žestoki napad, koji je trajao samo dvadesetak minuta, ali je ostavio trajan trag na svima koji su u njemu učestvovali. Cilj mi nije bio samo ispričati bitku, nego da je publika doživi iznutra, baš onako kako je ti ljudi pamte. Spajanjem intimnih svjedočenja i filmskih rekonstrukcija koje su u potpunosti izveli aktivni i bivši francuski vojnici, film nastoji prenijeti ne samo šta se dogodilo nego i atmosferu, emocije i ljudsko iskustvo svih uključenih, od jurišne jedinice do njihovih komandanata i mirovnjaka uzetih za taoce", pojasnio je.

Govoreći o radu na filmu, Poincenet ističe da je produkcija filma bila dug put, a počela je mjesecima pisanja i obezbjeđivanja finansiranja prije nego što je mogao započeti detaljno historijsko istraživanje i rad u arhivima.

"Pronalazak veterana zapravo je bio jedan od lakših dijelova projekta. Imao sam sreću da upoznam mnoge od njih, iako nije bilo moguće uključiti sve u dokumentarac. Pravi izazov bio je zadobiti njihovo povjerenje i stvoriti okruženje u kojem će se osjećati ugodno dok dijele duboko lična sjećanja. Vjerujem da je moje iskustvo bivšeg francuskog marinca, kao i njih, odmah stvorilo vezu među nama", navodi tokom razgovora.

Među vojnicima, kako ističe, postoji vrlo snažan osjećaj bratstva, gotovo kao u porodici.

"Iskreno vjerujem da ovaj dokumentarac ne bi mogao biti snimljen na isti način da ga je radio klasični filmski autor ili novinar. Zatim smo otputovali u Sarajevo kako bismo na terenu rekonstruisali događaje i pronašli mjesta na kojima su francuski vojnici služili 1995. godine, uključujući nekadašnje posmatračnice i položaje kojih danas više nema. To je zahtijevalo mnogo istraživanja i rada na terenu. Ovaj dokumentarac je rezultat izuzetnog timskog rada. Svi uključeni imali su isti cilj: da ovu priču rekonstruišu što vjernije i s poštovanjem", rekao je.

"Nije me zanimala samo vojna operacija, nego i ljudsko iskustvo"

Poincenet ističe da su svjedočenja iz prve ruke neprocjenjiva jer pružaju nešto što arhive i službeni izvještaji nikada ne mogu, a to je ljudska emocija. On dodaje da emocionalnu istinu nijedan pisani dokument ne može uhvatiti.

"Svaki vojnik doživio je bitku s drugog položaja, u drugačijim okolnostima i iz druge perspektive. Ponekad isti događaj pamte različito. Moja odgovornost kao autora stoga nije bila samo da zabilježim njihove priče, nego i da ih uporedim međusobno i s arhivskim dokumentima, vojnim izvještajima, mapama, fotografijama i video snimcima, kako bih događaje rekonstruisao što tačnije. Na mnogo načina svjedočenja su postala dijelovi slagalice. Samo njihovim spajanjem i suočavanjem s historijskim dokazima bilo je moguće sastaviti potpunu sliku onoga što se dogodilo tog jutra na mostu Vrbanja. Nije me zanimala samo vojna operacija, nego i ljudsko iskustvo iza nje. Svi ovi ljudi nisu samo svjedoci historije, oni su historija", kazao je.

Ujedno, ova operacija pokrenula je mnoge političke rasprave o ratu u BiH i poslužila je kao adut za Dejtonski sporazum. Komandant operacije François Lecointre kasnije je postao načelnik Generalštaba francuskih oružanih snaga, a svoje iskustvo podijelio je u filmu.

"Svjedočenje Françoisa Lecointrea jedan je od stubova dokumentarca jer nudi perspektivu koju vrlo malo ljudi može pružiti. On nije bio samo komandant koji je 1995. predvodio napad na most Vrbanja, nego je kasnije postao načelnik Generalštaba francuskih oružanih snaga. To znači da se na ovu bitku osvrće ne samo kao mladi kapetan koji ju je vodio, nego i kao neko ko je na kraju stigao do najvišeg nivoa vojne odgovornosti. On o ovoj bici ne govori kao o vojnom uspjehu ili ličnoj pobjedi. Govori o ljudima pod svojom komandom, o odgovornosti da ih povede u borbu i o težini odluka koje je morao donijeti za samo nekoliko minuta. Osjeća se da nikada nije zaboravio te trenutke ni saborce koji su poginuli u operaciji. Dokumentarac prikazuje dvije strane Françoisa Lecointrea", objašnjava.

Kroz arhivske snimke i rekonstrukcije publika upoznaje mladog kapetana koji priprema i predvodi jednu od najznačajnijih akcija u historiji francuskih mirovnjaka UN-a.

"Kroz njegovo današnje svjedočenje upoznaje čovjeka koji je imao trideset godina da razmišlja o tom iskustvu i koji govori ne samo o tome šta se dogodilo nego i o tome šta je to značilo. Njegovo svjedočenje ide daleko izvan vojne taktike. Riječ je o vođstvu, odgovornosti, hrabrosti, sumnji i ljudskoj cijeni komandovanja", poručuje Poincenet.

"Film potiče na razmišljanje o miru i važnosti očuvanja historije"

Autor filma dodaje da se, iako dokumentarac u fokus stavlja jednu konkretnu vojnu operaciju, on nada da će potaknuti da saznaju više o ratu u Bosni i da pamte ljude koji su ga preživjeli.

"Nikada nisam želio snimiti film koji tvrdi da objašnjava cijeli sukob. Nijedan dokumentarac to ne bi mogao. Rat u Bosni previše je složen i previše tragičan da bi se sveo na jedan događaj. Bitka na mostu Vrbanja samo je jedno poglavlje te historije. Ipak, čvrsto vjerujem da se historija čuva kroz pojedinačne priče. Razumijevanjem jedne bitke, jedne grupe vojnika i jednog trenutka u vremenu možemo bolje razumjeti širi sukob i ljudsku cijenu rata. Ovaj dokumentarac govori i o sjećanju. Svake godine očevidaca je sve manje. Ako danas ne zabilježimo njihova iskustva, buduće generacije izgubit će nešto nenadoknadivo. To vrijedi ne samo za francuske vojnike, nego za sve koji su proživjeli rat u Bosni i Hercegovini", poručuje.

Od tih događaja prošlo je više od trideset godina.

"Danas je Sarajevo miran grad u kojem ljudi žive, rade i podižu porodice. To je nešto dragocjeno, čak i ako Dejtonski sporazum, koji je trebao biti samo privremen, ostaje krhak i paradoksalno blokira razvoj, ali ako ovaj dokumentarac podsjeti ljude na cijenu koja je plaćena za taj mir, onda vjerujem da je ispunio važnu svrhu. Osim vojne priče, nadam se da film potiče na razmišljanje o miru, pomirenju i važnosti čuvanja historije kroz glasove onih koji su je doživjeli iz prve ruke", rekao je.

Ovaj film već je prikazan na televizijama u Francuskoj, a Poincenet ističe da su reakcije pozitivne, a ono što mu je najvažnije jesu reakcije veterana i porodica onih koji su učestvovali u operaciji.

"Mnogi su mi rekli da su konačno osjetili da je njihova priča ispričana s poštovanjem, tačnošću i emocijom koju zaslužuje. Za filmskog autora nema veće nagrade nego to čuti od ljudi koji su te događaje zaista proživjeli. Mnogi gledaoci rekli su mi da su otkrili poglavlje rata u Bosni i historije francuskih mirovnjaka UN-a za koje nikada nisu znali. To je bio jedan od mojih glavnih ciljeva: vratiti ovu zaboravljenu priču u javnu svijest. Film je dobio i prestižnu nagradu 'Pierre Schoendoerffer', što mi je bila velika čast", rekao je Poincenet.

Pierre Schoendoerffer i sam je bio vojnik, ratni reporter i jedan od najvećih francuskih filmskih autora.

"Nagrada koja nosi njegovo ime posebno mi je značajna jer je on život posvetio pričanju vojničkih priča s iskrenošću i ljudskošću, vrijednostima koje sam i ja nastojao unijeti u ovaj dokumentarac. Osjećam da je film ispunio svoju misiju u Francuskoj. Iskreno se nadam da će jednako promišljen prijem imati i u Bosni i Hercegovini, gdje ova historija ima još dublje značenje", naveo je.

Govoreći o očekivanjima od domaće publike, kao i mogućnosti da bh. publika ima drugačiji pogled na neka od prikazanih sjećanja na događaje, Poincenet pojašnjava da poštuje iako ljudi u BiH budu imali drugačiju perspektivu na ove događaje.

"Za mnoge Bosance i Hercegovce most Vrbanja prije svega je povezan s tragičnom pričom o Admiri Ismić i Bošku Brkiću, sarajevskim Romeu i Juliji, kao i sa stradanjem stanovnika Sarajeva tokom opsade. Moj dokumentarac ne nastoji zamijeniti ta sjećanja niti se s njima takmičiti. On jednostavno priča drugi dio historije tog mosta, kroz iskustva francuskih mirovnjaka UN-a. Nadam se da će i mlade ljude u Bosni i Hercegovini dirnuti žrtva francuskih vojnika koji su došli služiti u ime mira. U Bosni je život izgubilo 56 francuskih mirovnjaka, a mnogo više ih je ranjeno", naglašava.

Njihova predanost i žrtve također su dio historije ove zemlje.

"Nadam se da dokumentarac podsjeća ljude na pravi užas rata. Godinama smo vjerovali da je rat velikih razmjera nestao iz Evrope, a danas gledamo tragediju koja se odvija u Ukrajini. Mir nikada nije zagarantovan. Krhak je i mora se čuvati, ne samo diplomatijom i političkim djelovanjem nego i sjećanjem, obrazovanjem i kulturom. Nadam se da ću se jednog dana vratiti u Sarajevo, prikazati film i upoznati ljude koji tamo žive, i mlađu generaciju i one koji su rat sami proživjeli. Slušati njihove reakcije bila bi mi velika čast, jer ova historija ne pripada samo Francuskoj nego i Bosni i Hercegovini", poručio je Benjamin Poincenet na kraju razgovora za Klix.ba.