Dvije Emine i priča o sarajevskoj raji dobrog srca: Počele su s 5 KM, a danas mijenjaju tuđe živote

Emina Dedović Kunić i Emina Čelebić Mravović su poslovne žene, posvećene supruge i bliske prijateljice. Jedna je magistrica prava, druga magistrica mašinstva, a između uobičajenih obaveza zajedno su izgradile nešto čemu ih nije naučio nijedan fakultet. Mrežu ljudi koja se pokrene na jedan "poziv u pomoć".

Tu mrežu nazvale su Kuća radosti. Pod njenim krovom danas su desetine ljudi dobrog srca. Zajedno stipendiraju djecu bez jednog ili oba roditelja, a porodicama u teškim uslovima pomažu ondje gdje je najpotrebnije.

Kako je sve počelo? Ramazan, kafa i jedno "životno pitanje"

Bio je ramazan 2018. godine kada su se dvije prijateljice srele na kafi, a njihov razgovor tada otišao je dublje nego što su planirale.

"Uvijek sam se pitala zar je moguće da ćemo samo raditi, živjeti i… to je to? Razmišljala sam kako ne bih voljela napustiti ovaj svijet, a da me ljudi ni po čemu ne pamte. Htjela sam da ostavim neki trag, makar mali. Da budemo korisne. Ljudima, zajednici, onima koji nas trebaju", prisjetila se na početku našeg razgovora Emina Čelebić Mravović.

Iz te iskrene želje nastao je konkretan plan. Dvije Emine napravile su Viber grupu i u nju ubacile svoje mame, sestre, tetke i nekoliko drugarica. Bilo ih je svega petnaestak, a dogovor je bio da skupe nešto novca i daju ga nekome u potrebi. Svako je dao po pet maraka, neko i više, i tako se skupilo stotinjak KM.

Taj novac postao je stipendija za djevojčicu iz sela Nemila, koja je tada bila osmi razred. Ni slutile tada nisu koliko će ta podrška trajati. Grupa je ispratila njenu maturu, upis na fakultet i sve što je bilo između. Danas, ta ista djevojčica studentica je treće godine Filozofskog fakulteta u Zenici, a Kuća radosti je i dalje stipendira.

"Ta priča je za nas baš posebna jer je prva. S tom sada prelijepom djevojkom proživjele smo razne faze njenog odrastanja", kaže Emina Dedović Kunić.

Kako je vrijeme prolazilo, stvari su postajale ozbiljnije. Grupa je rasla, a danas broji više od devedeset ljudi. U augustu ove godine, nakon osam godina neformalnog rada, Kuća radosti je i zvanično registrovana kao udruženje humanitarnog karaktera.

Trenutno stipendira osmero djece sa po 100 KM mjesečno. Koliko brzo mogu reagovati, najbolje ilustrira primjer iz vremena korone kada su za manje od sat vremena skupili 700 KM za djevojčicu kojoj je trebao laptop da online prati nastavu. Trenutno su otvorene i prijave za nove stipendiste.

"Tuđi novac za nas je amanet, pazimo na svaki fening"

Srž cijele priče su ljudi. Naša, sarajevska raja željna da se nekom nađe "pri ruci". Emine su uspjele zaraditi njihovo povjerenje dijelom i zbog toga što, kažu, svaka marka koja stigne u Kuću radosti ima jasan put.

"Donacije koristimo za mjesečne stipendije djece, a sredstva koja ostanu u fondu usmjeravamo na kupovinu školskog pribora, namirnica, odjeće i obuće za one kojima je to potrebno. Sve aktivnosti redovno dijelimo na društvenim mrežama, a u svakom trenutku donatori mogu zatražiti i uvid u evidenciju utroška sredstava. Velika je odgovornost kad ti drugi ljudi daju novac. Svaki fening gledamo. Za nas je to amanet", ističu naše sagovornice.

Ako porodici plaćaju kiriju, uplata ide direktno na račun zakupodavca. Ako plaćaju struju, uplaćuju Elektroprivredi. Na taj način, kažu, novac odlazi na pravo mjesto.

Dobro srce, međutim, ne znači i zatvorene oči. Emine su s vremenom naučile da pomoć ne izgleda isto za svakoga, a najbolji primjer toga, kažu, bila je jedna porodica sa sedmero djece.

"Ta porodica zasigurno je imala djecu koja su kandidati za stipendiranje, ali samohrana majka imala je velike probleme sa bivšim suprugom i nismo bili sigurni da će taj novac zaista otići djeci. Tad smo donijele tešku odluku da porodicu ne stipendiramo. Ipak, redovno za njih obavimo kupovinu, odnesemo im namirnice, pribor, odjeću, obuću i drugo što djeci treba. Dječaku iz porodice smo plaćale trening fudbala, ali direktno na račun škole", kazala je Dedović Kunić.

Donirati može svako. Kutije udruženja nalaze se u sarajevskim kafićima Aeroplan, Kawa, Borbono i Spazio, a u planu su i drugi objekti. Također, osim stipendija, volonteri Kuće radosti nude i znanje kroz besplatne instrukcije, pomoć pri eksternoj maturi, edukacije iz fotografije, digitalnih alata, ali i mentorstvo.

Kako ističu naše sagovornice, ne postoji mala pomoć. Sve što je od srca je "veliko i dobrodošlo".

"Mama mi je uvijek govorila: 'Kad ti je dobro u životu, radi dobro drugima. Kad ti nije dobro, radi još više dobra drugima.' To mi je uvijek davalo energiju jer bih ustvari osjetila ogromno duševno zadovoljstvo poslije svakog takvog angažmana", kazala je Dedović Kunić.

Kad se nosi ormar, nose ga i direktor i student

Na pitanje ko je najneobičniji član njihove zajednice, obje Emine su se nasmijale.

"Svi smo mi obični ljudi srednjih godina. Ali upravo je to najneobičnije - svi uz posao, porodicu i svakodnevne obaveze, nađemo vremena da pomognemo drugome. Neko donese vreću krompira, neko pošalje novac iz inostranstva, neko se javi u sedam ujutro da vozi namirnice. Nikome to nije baš usput, ali svi to rade s osmijehom", kažu one.

Dvije prijateljice uvjerene su da nam, kao narodu, dobrote ne nedostaje. Pokazuje to i njihova grupa koju čine direktori velikih korporacija, univerzitetski profesori, pomoćnici ministara, penzioneri, studenti, domaćice, inženjeri...

"Na kraju dana i oni, kao i svi mi, kupuju namirnice i obilaze porodice. Kod nas nema povlaštenih zbog pozicije. Kad se nosi ormar, isto ga nose i generalni direktor i student", kaže Dedović Kunić.

U sve to uključene su i njihove porodice. Muževi su, po potrebi, i donatori, i logističari, i "snagatori", a u kupovini namirnica ili drugih potrepština često im se pridruže i njihova djeca.

"Vjerujem da djecu najviše učimo primjerom, a ne riječima. Kad vide koliko je važno pomoći drugome, nauče da se saosjećanje ne govori nego živi", kaže Čelebić Mravović pa dodaje: "Bez naših porodica bi bilo teško išta od ovoga organizovati. Ovo je idealna prilika da im se zahvalim, jer su mnogo puta uskočili i pomogli kada je to bilo najpotrebnije."

Isplati se biti dobar

U priči dvije Emine ima mnogo lijepih slučajnosti, počevši od toga da nose isto ime ili dijele istu energiju. Ime njihovog udruženja, međutim, nije jedna od njih.

"Kroz vjeru sam naišla na poruku da će onaj ko se brine o djeci, prvenstveno djeci bez jednog ili oba roditelja, ući u Kuću radosti. Željela sam da naziv bude podsjetnik zašto radimo ono što radimo. Kuća kao sigurno mjesto za djecu, a radost kao cilj", objašnjava Čelebić Mravović.

"A obje Emine su po prirodi radosne pa eto i tu simbolike", dodaje Dedović Kunić.

Osam godina nije prošlo bez teških dana, ali snagu da nastave, kažu, svaki put iznova im daju osmijesi djece kojoj pomažu.

"Uvijek me iznova oduševi zahvalnost te djece, čak i za sitnice koje mnogi uzimaju zdravo za gotovo. Ti mališani su nam takve dove uputili, da je to nevjerovatno. Dobro nam se vraća na svakom ćošku. Također, naučili su me da snaga ne znači da nije teško, već da se ide dalje uprkos tome. Teške priče i životne okolnosti ne trebaju nas kočiti, već naprotiv, trebaju nas motivisati", kaže Čelebić Mravović.

Put od stotinjak maraka do registrovanog udruženja iznenadio je i njih same. Zato smo dvije prijateljice pitali šta bi danas rekle sebi da se vrate na početak.

"Rekle bi - budite istrajne! Bit će ovo jednog dana velika priča i pokrenut će lanac dobra. Isplati se biti dobar i raditi dobro. To je jedina investicija koja sigurno ne propada", zaključile su.

Posao, kuća, obaveze pa onda sve ispočetka. Pitanje s kojim je sve počelo - ima li u tom krugu mjesta za još nešto - Emine danas više ne postavljaju. Odgovor se krije u više od devedeset ljudi koji se jave na jednu poruku. A ako nas je njihova priča ičemu naučila, onda je to da za takvo što ne treba mnogo. Dovoljni su čisto srce, iskrena namjera i raja koja kaže: "Hajmo".

Donirajte i vi

IBAN (za uplate iz inostranstva): BA391941411535002378