Iz sarajevskih cijevi nestaje 70 posto vode, Kopenhagen sa 100 godina starim cijevima gubi 5,6 posto

Bugarski glavni grad Sofija je 2010. imala gubitke gotovo jednake sarajevskim: 60,4 posto vode nije stizalo do potrošača. Do 2019. to je smanjeno na 45 posto - sa 122 na 59 miliona kubika godišnje. Ovo su podaci francuske kompanije Veolia, koja od 2010. većinski upravlja sofijskim vodovodom.

Sofija je podijeljena na gotovo 200 zona u kojima se posebno mjeri koliko vode uđe, a koliko se naplati. Veliki problem bile su visinske razlike do 400 metara, zbog kojih je pritisak u cijevima bio previsok i cijevi su često pucale.

U prve četiri godine projekta smanjenja gubitaka vode glavni posao bio je ugradnja ventila za smanjenje pritiska. Prema poslovnom planu koji je odobrio bugarski regulator, gubici bi do kraja 2026. trebali biti smanjeni na 33,29 posto.

Bukurešt: Bolja usluga, skuplji račun

Rumunski glavni grad gubio je skoro polovinu vode kada je vodovod 2000. dat na 25-godišnju koncesiju kompaniji koja je danas dio francuske Veolije.

Prema Svjetskoj banci, kvalitet vode se nakon toga popravio, snabdijevanje je postalo neprekidno, a gubici prepolovili, ali za ovu posljednju tvrdnju ne daje brojke. Prema istom izvoru, gubici su znatno smanjeni već prije koncesije. Prosječni mjesečni račun za vodu se od 2000. do 2008. učetverostručio.

Malta: Umjesto novih postrojenja, popravka cijevi

Malta ima jednu od najvećih gustina naseljenosti i najmanje obnovljivih izvora vode na svijetu. Tokom 1990-ih gradila je postrojenja za desalinizaciju morske vode, ali se potražnja povećavala brže.

Državni vodovod je sredinom 1990-ih pokrenuo program smanjenja gubitaka i za pet godina smanjio curenje za više od polovine. Iz mreže je 1995. curilo 4.000 kubika vode na sat, a 2014. manje od 450, navela je Svjetska banka.

Recept nije bio jedna velika investicija, nego pet mjera zajedno: kontrola pritiska, preuređenje mreže, aktivno traženje kvarova, brza popravka i zamjena najslabijih cijevi.

Kopenhagen: Stare cijevi, mali gubici

Petina cijevi u Kopenhagenu starija je od 100 godina, a u 2019. gubilo se 5,6 posto vode. Polovinu mreže čine livene cijevi postavljene prije 1945., koje rijetko pucaju, a cijela mreža se pregleda svake tri godine.

Pritisak na vodovod dolazi iz zakona. Danska od 1994. naplaćuje vodovodima 1,96 KM za svaki kubik izgubljen iznad 10 posto.

Lisabon: Za deset godina s 23,5 na 8,5 posto

Lisabonski vodovod EPAL smanjio je udio izgubljene vode s 23,5 posto u 2005. na 8,5 posto u 2015. Grad je podijelio na zone prema broju stanovnika i razvio softver koji stalno prati gdje voda nestaje. Lisabon je, doduše, krenuo s gubicima tri puta manjim od onih koje danas navodi sarajevski ViK.

Atina: Malo gubitaka, ali opet suša

Primjer Atine pokazuje da ni dobra mreža ne spašava od suše. Atina prolazi kroz drugu najtežu sušu otkako se mjeri, odmah iza perioda 1988-1994., iako se u mreži gubi 12 posto vode, piše grčki list Proto Thema.

Odgovor su nove akumulacije. Projekat Evrytos, vrijedan oko 1,05 milijardi KM, predviđa djelimično preusmjeravanje dvije rijeke u akumulaciju Evinos i mogao bi dati do 200 miliona kubika vode godišnje. Atina godišnje potroši 400 miliona kubika, pa bi se novim izvorom moglo pokriti do polovine potrošnje. Iz prošle velike suše Atina je izašla gradnjom brane na Evinosu.

Tirana: Krediti bez rezultata

Albanski glavni grad je 2015. gubio 68 posto vode. Evropska banka za obnovu i razvoj (EBRD) dala joj je kredit od 29,3 miliona KM, uz cilj da građani imaju vodu 24 sata do 2021. Albanski Centar za kvalitetno novinarstvo u svom istraživanju navodi da Tirana i dalje nema neprekidno snabdijevanje.

Šta je zajedničko

Najbrža je bila Malta, kojoj je za prepolovljenje curenja trebalo pet godina. Svi uspješni primjeri počeli su istim korakom: podjelom mreže na zone u kojima se mjeri koliko vode uđe, a koliko se naplati. Tek tada se znalo gdje kopati.