Serijal / Kada dijete treba početi s treningom snage

"Kada dijete treba početi trenirati? Kada smije početi s treningom snage?" Jedno je od najčešćih pitanja koja mi roditelji postavljaju. Moj odgovor ih često iznenadi: "Čim se rodi."

Da bih objasnio taj odgovor, moramo proširiti ono što podrazumijevamo pod treningom. Beba koja pokušava podići glavu, odgurnuti se od poda ili ustati uz namještaj savladava otpor vlastitog tijela i gravitacije. Kroz pokušaje i ponavljanja razvija snagu i kontrolu pokreta.

U tom širem, slikovitom smislu, njen prvi "trening" već je počeo.

Organizovani trening dolazi kasnije, s drugačijim zadacima i zahtjevima. Da bismo razumjeli kako do njega dolazimo i šta je djetetu potrebno na tom putu, pogledajmo "Planinu motoričkog razvoja".

Prije nego što krenemo kroz pojedine faze "Planine motoričkog razvoja", važno je razumjeti da se one ne smjenjuju preko noći. Dobni periodi navedeni su okvirno, faze se preklapaju, a ono što dijete razvije u jednoj postaje oslonac za sljedeću.

Refleksni period

Prva faza traje okvirno prve dvije sedmice nakon rođenja.

Dijete se rađa s urođenim refleksima koji omogućavaju hranjenje i prve odgovore na okolinu. Refleksi su nevoljne reakcije kojima ljudi često ne pridaju mnogo pažnje. Međutim, u kineziologiji je veoma važno pratiti kako se, uz sazrijevanje nervnog sistema, razvija voljna kontrola pokreta i kako pojedini primitivni refleksi postepeno slabe. Pojedini refleksi ostaju prisutni i tokom narednih mjeseci.

Uzmimo primjer refleksa koračanja. Novorođenče, kada ga pravilno pridržavamo i stopalima dodirne podlogu, pravi pokrete nalik hodanju. Međutim, ono tada još ne zna hodati niti može samostalno nositi vlastitu težinu.

Do samostalnog hodanja tek treba doći, kroz kontrolu glave i trupa, ravnotežu, oslanjanje, podizanje i brojne pokušaje. Voljni hod nije jednostavno pretvaranje refleksa, nego rezultat sazrijevanja i iskustva kretanja.

Upravo tu leži zadatak roditelja: omogućiti djetetu da podiže glavu i da bude u "tummy time" poziciji (na stomaku) tokom budnosti i uz nadzor, a ne ga izlagati samo ležanju na leđima. Često čujemo roditelje: "Neće beba na prsa, plače." Neće jer "trenira", figurativno rečeno. Odatle dolazi moj odgovor "čim se rodi" na pitanje kada dijete treba početi trenirati. To je bebi maltene prvi zor, važan za izgradnju motorike.

Tako nas priča o urođenim reakcijama prirodno vodi u drugu fazu, onu u kojoj dijete sve više preuzima kontrolu nad vlastitim pokretima kroz pretvaranje refleksa u voljne pokrete.

Predadaptacijski period

Druga faza traje okvirno od druge sedmice do kraja prve godine.

Osnovni zadatak ovog perioda jeste uspostavljanje kontrole tijela u odnosu na gravitaciju. Razvoj ima izražen cefalokaudalni smjer: kontrola se postepeno uspostavlja od glave prema donjim dijelovima tijela, a tu je upravo i "tummy time" pozicija o kojoj smo pričali u prvoj fazi. Kontrola glave i trupa važan je oslonac za kasnije sjedenje, uspravljanje i hodanje.

Podizanje glave, oslanjanje na podlaktice i dlanove te kontrola trupa angažuju mišiće vrata, ramenog pojasa i trupa. Vlastito tijelo i gravitacija prvi su razvojni izazovi za snagu.

Zadatak roditelja je omogućiti dovoljno kretanja na podlozi, umjesto požurivanja uspravnog položaja. Hodalica je, po mojoj filozofiji, veliki neprijatelj dječijeg motoričkog razvoja, jer se miješa u prirodni obrazac aktivacije mišića. Ona potiče prijevremeno korištenje mišića nogu dok mišići trupa još nisu spremni za to, odnosno noge se počnu koristiti prije nego što dijete samostalno ovlada potrebnom ravnotežom i kontrolom oslonca.

Cilj je da dijete vlastitim pokušajima izgradi kontrolu nad svojim tijelom i ovlada prirodnim programom aktiviranja mišića kako bi iz horizontale došlo u vertikalu. Ja često kažem: "Kako nam dijete ustane u prvoj godini, takva mu motorika bude cijeli život." Ovim ustajanjem dijete je, slikovito rečeno, već uradilo treninge snage, a bitno je da pritom postepeno razvija kontrolu i usklađenost pokreta.

Period temeljnih obrazaca

Treća faza traje okvirno od prve do šeste godine.

U filozofiji "Planine motoričkog razvoja" ova faza predstavlja "bazni kamp". Tu dijete pravi bazu, akumulira i usavršava temeljne obrasce hodanja, trčanja, skakanja, penjanja, bacanja, hvatanja, održavanja ravnoteže i upravljanja svojim tijelom. Raznovrsno iskustvo kretanja gradi motoričku bazu na koju će se kasnije nadograđivati sportske vještine.

Po meni je najbitnije u ovoj fazi da roditelji pobijede sebe tako što će djetetu dati slobodu pokreta i neće biti "helikopter" roditelji. Što više djeca budu vani, samostalno, sa svojim vršnjacima, kroz igru će usvojiti veliki broj prirodnih kretnji i time povezati svoj nervni sistem s mišićnom strukturom. Tako stvaraju široku motoričku osnovu na koju će se kasnije moći nadograditi specifični pokreti. Bez ove širine svaka iduća faza je otežana, a u dosta slučajeva i nemoguća. Zato se ova faza zove "bazni kamp", u kojem se dijete priprema za visine koje su ispred njega na putu "Planine motoričkog razvoja".

Kontekstualni specifični period

Četvrta faza traje okvirno od sedme do jedanaeste godine.

Ukoliko dijete treba početi trenirati neki sport, onda je to u ovom periodu. Igra vani s vršnjacima i dalje mora biti osnova razvoja djece, samo se sada dodaje sport koji ima svoj kontekst i specifičnost i daje strukturu. Veoma je bitno da roditelji shvate da nijedan sport u ovom periodu ne može zadovoljiti dječiju potrebu za pokretom. Zašto? Zato što tri ili četiri puta sedmično po sat vremena nije dovoljno ni količinom ni strukturom. Po mom trenerskom stavu, djeci u ovom periodu i dalje treba svaki dan najmanje tri do četiri sata igre u kojoj nastavljaju graditi svoj temelj kroz razne obrasce pokreta.

Ovaj period daje djetetu strukturirano usmjerenje i, možda najbitnije, priliku da upozna sport i prepozna šta voli, a stručnjacima u tom sportu da prepoznaju njegov talenat. Zato je bitno da djeca u ovom periodu probaju više sportova i da se ne specijaliziraju rano za jedan. Time smanjujemo grešku u usmjerenju.

Ovdje trening snage postaje onaj klasični trening snage, koji treba dobiti sistematičniju strukturu, učenje tehnike, kontrolu položaja i postepeno povećavanje zahtjeva.

Roditelji i treneri zajedno osiguravaju kontinuitet razvoja. Organizovani trening nadograđuje slobodnu igru, koja i dalje, podvlačim, ostaje važan izvor raznovrsnih motoričkih iskustava.

Period vještine

Peta faza traje okvirno od dvanaeste godine nadalje.

Kroz dugotrajan, usmjeren rad dijete razvija sve viši nivo vještine u odabranoj aktivnosti. Ulazak u ovaj period ne određuje samo dob, važni su i prethodno iskustvo, kvalitet motoričke baze, motivacija i kontinuitet treninga.

Roditelji su do ovog momenta imali skoro pa apsolutnu odgovornost. Od sada se njihova odgovornost svodi na minimum, a uloga im je da motivišu i potiču djecu da treniraju. Trener preuzima odgovornost za detekciju, planiranje i doziranje rada u pravcu postizanja maksimalnog potencijala djeteta. Kvalitet prethodnih faza olakšava napredovanje, a uočene nedostatke treba prepoznati i sistematski nadograđivati koliko je moguće.

Kada, dakle, počinjemo s treningom snage?

Od početka života. Mijenjaju se oblici kretanja, zahtjevi i način organizacije rada. Od podizanja glave, preko penjanja i skakanja, do strukturiranog treninga, osnovni princip ostaje isti: izazov prilagođavamo trenutnim sposobnostima djeteta.

Pitanje nije samo kada početi, nego kakav je izazov primjeren djetetu u fazi u kojoj se nalazi. Ukoliko dijete kvalitetno prođe prve tri faze, a u četvrtoj ga stručno lice uvede u trening snage s ciljem upoznavanja i kontrole vlastitog tijela, u petu fazu ulazi s dobrom osnovom za kvalitetan trening snage.

Kad biste me pitali koji dio ovog puta smatram najvažnijim, možda bi vas iznenadio odgovor: sam početak, prve dvije faze. Tada, uz urođene reflekse i njihovo postepeno slabljenje, dijete razvija voljnu kontrolu pokreta. Nervni sistem sve uspješnije upravlja tijelom, a to upravljanje je od krucijalne važnosti za motoriku.

Elmir Ćerimagić, master kineziologije i autor edukativnog koncepta Atletska ABCD-a