Gitarista Sanel Redžić: Mislio sam da ću naučiti tri akorda za ekskurziju, a gitara mi je otvorila prozor u svijet

Kada je kao osmogodišnjak u poslijeratnoj Tuzli prvi put uzeo gitaru u ruke, Sanel Redžić je mislio da će naučiti tek tri akorda za svirke s društvom. Nekoliko decenija kasnije, Redžić predaje na dva fakulteta - u Hrvatskoj i Njemačkoj, drži majstorske radionice na američkim univerzitetima i iza sebe ima nastupe u cijelom svijetu - od Meksika do Kine.

Danas utjecajni pedagog i gitarist s adresom u njemačkom Weimaru, Redžić privodi kraju doktorat i priprema se za veliku turneju po Sjedinjenim Američkim Državama.

U intervjuu za Klix.ba prisjetio se snimanja prvog CD-a uz zvijezde domaće scene, neobičnih anegdota s kineskih koncerata i najavio posebne susrete s sarajevskom publikom na predstojećim Sarajevskim večerima muzike.

Na početku razgovora vratio se u Tuzlu, gdje je rođen. Osnovnu muzičku školu upisao je s osam godina, nekoliko godina nakon rata, a otkrio je i kako ga je zainteresirala.

"Gitara mi je bila interesantna, privukla me svojim zvukom. Nismo tada mogli čuti klasičnu muziku, nismo imali pojma o njoj. U početku sam mislio da ću naučiti dva-tri akorda, da bude interesantno za ekskurziju, ali s nekih 12-13 godina sam rekao sebi: 'OK, gitara mi je prozor u svijet. Ako budem vrijedan i slušao svoje nastavnike, mogu uspjeti'", prisjetio se.

Prvu značajniju nagradu osvojio je 2005. godine u Beogradu, gdje je osvojio prvo mjesto, a uslijedile su nagrade u Mađarskoj, Njemačkoj i Austriji. Ključnom tačkom smatra snimanje CD-a za izdavačku kuću Gramofon iz Sarajeva u studiju radiotelevizije u Sarajevu.

"Dijelio sam termine s Dubiozom kolektiv, sa Zosterom, s Amirom. To su sve bila velika imena i danas su stvarne zvijezde", kazao je.

Nakon srednje škole želio je otići u svijet i naučiti još jedan strani jezik. Izbor je pao na Njemačku i Weimar.

"Ideja je bila da budem tu dvije, tri, maksimalno četiri godine pa da idem dalje. Međutim, ostao sam 19 godina. Imao sam priliku raditi s najboljim profesorima i najboljim ljudima u ovome što radim, i uvijek sam gledao da to na neki način donesem ovdje, u Sarajevo i Tuzlu, kroz festivale, koncerte i majstorske radionice, da se mladi ljudi inspirišu", ističe.

Danas ima svoju klasu na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, a radi i u Erfurtu, glavnom gradu njemačke pokrajine Thuringije.

"Gledam da iz oba sistema uzmem ono najbolje i to spojim pa kad idem u Ameriku, idem kao osoba koja se razvila u dva sistema", objašnjava.

Za američku vizu su tražili i tekstove s Klix.ba

U novembru ga očekuje turneja po SAD-u u osam gradova, prva otkako je dobio umjetničku vizu O-1, odobrenu na tri godine.

"To je za mene prije svega velika čast, jer tu vizu je jako teško dobiti. Morate dokazati da ste bolji od onih koji već postoje na njihovom tlu. Morao sam imati deset jakih pisanih preporuka i članke iz novina, čak sam koristio i neke članke s Klix.ba i za svaki sam morao navesti približan tiraž, odnosno broj čitanja", priča Redžić.

Nastupat će uglavnom u okviru univerziteta i njihovih gitarskih udruženja, gdje će držati i majstorske radionice. Turneja počinje u Indianapolisu, a nastavlja se u Chicagu, jednom manjem gradu u njegovoj blizini, Milwaukeeju, Minneapolisu i Seattleu, dok se završava u okolini Los Angelesa.

Prije turneje u SAD-u, Redžić je došao u Bosnu i Hercegovinu, a otkrio je da je dogovorio dva koncerta na Sarajevskim večerima muzike (SVEM), a koji će se održati 18. i 20. maja naredne godine. Redžić privodi kraju doktorat iz klasične gitare u Osijeku, a tema su mu svite Johanna Sebastiana Bacha, opus koji traje dva sata.

"Dva sata Bacha odjednom je možda previše sarajevskoj publici. Zato smo rekli da ćemo to podijeliti na dvije noći, pola Bacha i još nešto drugo uz to. To će biti jedna velika i lijepa saradnja", najavljuje.

Cigarete usred koncerta i čestitke na benzinskoj pumpi

Kaže da je ono o čemu je kao dječak u Tuzli maštao, u vrijeme bez interneta, danas veće i ljepše nego što je mogao zamisliti. Nastupao je u 35 zemalja, u Kini sedam puta, u Meksiku tri puta, nekoliko puta u Japanu, a u Ameriku ide sedmi ili osmi put.

"To su zemlje koje sigurno ne bih posjetio da nije bilo gitare. U Meksiku mi je 2013. godine prišao mladić od 18-19 godina i rekao da ga je CD koji sam snimio u Sarajevu inspirisao da počne svirati gitaru. Kako je došao do njega, ne znam", priča.

Publika se, kaže, razlikuje od kontinenta do kontinenta. U Južnoj Americi nakon svake kompozicije slijede ovacije, dok iz Kine pamti nekoliko neobičnih trenutaka.

"Svirao sam u prepunoj dvorani, bilo je 800-900 ljudi i odjednom do mene dolazi miris cigarete. Neko sjedi u publici i puši. Za mene je to bio šok, a vidite, to je njima bilo nešto normalno. Drugi put se neko usred koncerta javio na telefon i počeo pričati, a kad ga je neko upozorio, počeli su se svađati dok ja sviram na sceni", kroz smijeh se prisjeća.

Dodaje da u svijetu sebe vidi i kao svojevrsnog ambasadora Bosne i Hercegovine.

Prisjetio se i svog prošlogodišnjeg nastupa u rodnoj Tuzli, nakon čega su ga ljudi zaustavili na pumpi da mu čestitaju.

"Sarajevska filharmonija je došla da nastupi u okviru Festivala gitare u Tuzli. Nastupila je tamo nakon 16-17 godina, što je možda i malo sramota. Ali koncert je bio veoma uspješan, 650 ljudi je bilo u Bosanskom kulturnom centru, sva mjesta su bila rasprodata. Ljudi su me zaustavljali poslije. Stanem na benzinsku pumpu u Tuzli, a čovjek koji naplaćuje pruža mi ruku i čestita, kaže da je bio na koncertu i kupio kartu. To je velika stvar u današnje vrijeme, jer klasična muzika nije mainstream, nije popularna muzika, nego je nešto baš specifično", priča Redžić.

Vježbao je deset sati dnevno, gitara osigurana na vrtoglavu cifru

Na pitanje koliko je teško mladom muzičaru krenuti njegovim putem, odgovara da je potrebno mnogo upornosti, ali i sreće.

"Puno je padova, možda i više nego uspona. U početku to košta jako puno novca, učestvujete na pet-šest takmičenja i možda niste uspješni dok ne vidite kako to ide. Kod mene je internacionalni proboj došao 2009. godine kad sam pobijedio u Češkoj i dobio 15 koncerata na evropskim festivalima kao nagradu. To me je lansiralo", priznaje.

Međutim, ističe da bez truda to ne bi mogao postići.

"Za vrijeme akademije vježbao sam deset sati dnevno. Subotom i nedjeljom ujutro u pidžami, a iz te pidžame navečer samo nastavim spavati", opisuje.

Kad je riječ o kvaliteti, napominje da je značajno i da svira na kvalitetnim instrumentima. Kazao je i da je najvredniji instrument osiguran na vrtoglav iznos novca.

"Riječ je o gitari Daniel Friederich Starija je od mene, ima 59 godina. Kaže se da je dobar alat pola posla, i u to sam se puno puta uvjerio", kaže.

Za kraj je poručio mladima koji tek počinju da ne odustaju, bez obzira na to čime se bave.

"Sve ono što vrijedi - naći će svoj put na kraju. To je moja vodilja. Puno puta sam se i sam pitao da li se isplati nastaviti. Danas je u moru brzih informacija teško sačuvati fokus, ali iz moje perspektive, isplati se. Imam 38 godina, sviram 30, a sigurno 26 godina sam odlučan da se time želim profesionalno baviti. I mogu reći da se isplatilo", zaključuje Redžić.