Kada ekonomija izgubi ravnotežu: šta nas uče novi nobelovci?

Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća svjetska ekonomija našla se pred ozbiljnim problemom. Cijene su naglo rasle, nezaposlenost se povećavala, dok je privredna aktivnost značajno usporavala. Ekonomska nauka ovo razdoblje pamti kao vrijeme velikih izazova. Dominantna ekonomska misao tog vremena teško je mogla objasniti kako visoka inflacija i visoka nezaposlenost mogu ići ruku pod ruku.

Međutim, ekonomska stvarnost pokazala se znatno složenijom od onoga što su tadašnji udžbenici mogli objasniti. Sve je kulminiralo pojavom naftne krize 1973. godine koja je dodatno produbila odveć raspiren problem. Cijene energenata naglo su porasle, velike tadašnje korporacije panično su počele povećavati cijene svojih proizvoda dok su domaćinstva sve teže održavala dotadašnji životni standard.

Ekonomisti su ovu pojavu nazvali stagflacijom, izrazom nastalim spajanjem dvije riječi, stagnacije i inflacije, označavajući tako ekonomski fenomen koji je predstavljao veliki izazov za tadašnju ekonomsku misao. Ipak, važnije od samog naziva bilo je pitanje: šta učiniti kada ekonomija prestane funkcionirati onako kako ekonomska teorija predviđa? Trebalo je proći više od pola stoljeća traganja za odgovorom koji nas vodi ka ovogodišnjoj Nobelovoj nagradi za ekonomiju.

Kraljevska švedska akademija nauka odlučila je danas nagraditi američke ekonomiste Roberta E. Halla sa Univerziteta Stanford i Michaela Woodforda sa Univerziteta Columbia za njihov doprinos, kako su naveli, razumijevanju mikroekonomskih temelja makroekonomske stabilizacije. Iza ove, na prvi pogled složene formulacije, krije se naoko jednostavna, ali izuzetno važna ideja: ukoliko želimo razumjeti šta se događa s jednom ekonomijom, moramo razumjeti kako odlučuju ljudi koji u njoj žive.

Ekonomija nije samo skup brojeva

Kada govorimo o ekonomiji, posebno kada o njoj govore nosioci javne vlasti i kreatori ekonomskih politika, najčešće slušamo o inflaciji, bruto domaćem proizvodu, nezaposlenosti ili kamatnim stopama. Riječ je o pokazateljima koji nam mnogo govore o tome kakva je "krvna slika" ekonomije jedne zemlje. Međutim, iza svakog od tih ekonomskih pokazatelja kriju se milioni pojedinačnih odluka.

Naprimjer, domaćinstva odlučuju hoće li potrošiti ili uštedjeti novac. Kompanije odlučuju hoće li investirati ili odgoditi planirane investicije. Banke odlučuju pod kojim će uslovima odobravati kredite građanima i kompanijama. Konačno, radnik odlučuje hoće li prihvatiti ponuđenu plaću ili potražiti drugi posao. Posmatrana zasebno, svaka od ovih odluka može se činiti beznačajnom. Međutim, kada se posmatraju zajedno, upravo one oblikuju ono što nazivamo makroekonomijom.

Upravo su ovu povezanost između pojedinačnih odluka i ekonomskih kretanja u cjelini svojim istraživanjima nastojali objasniti ovogodišnji nobelovci Robert E. Hall i Michael Woodford. Umjesto oslanjanja isključivo na statističke veze između ranije spomenutih ekonomskih pokazatelja, njihov pristup naglašava potrebu za razumijevanjem pojedinačnih odluka koje stoje iza tih pokazatelja. Ovdje treba posebno istaknuti doprinos Roberta E. Halla koji se fokusirao na istraživanje načina na koji domaćinstva donose odluke o potrošnji.

Njegova istraživanja pokazala su koliko očekivanja o budućim prihodima mogu biti važna za razumijevanje današnje potrošnje. Pojednostavljeno kazano, ljudi ne odlučuju koliko će trošiti samo na osnovu novca kojim trenutno raspolažu već uzimaju u obzir i ono što očekuju u budućnosti. Drugim riječima, ekonomiju ne smijemo posmatrati kao mehanizam koji funkcionira nezavisno od ljudi. Ona predstavlja rezultat njihovih odluka, očekivanja i međusobnih odnosa.

Zašto su očekivanja važna?

Pretpostavimo da bosanskohercegovački građani počnu očekivati značajan rast cijena tokom narednih mjeseci (što je izvjesno!). Neki će požuriti da odmah kupe proizvode koje su namjeravali kupiti kasnije. Sindikati će zahtijevati veće plaće kako bi zaštitili kupovnu moć. Kompanije će, očekujući rast troškova, vjerovatno pribjeći povećanju. Drugim riječima, sama očekivanja kako će cijene u budućnosti rasti mogu da potaknu njihov rast već danas. Vrijedi i obrnuto.

Kao što očekivanja rasta cijena mogu potaknuti inflaciju, tako i očekivanja ekonomske krize mogu utjecati na smanjenje potrošnje domaćinstava te odgađanje planiranog rasta i investicija preduzeća. Ukoliko takvo ponašanje postane rašireno, može doći do usporavanja ekonomske aktivnosti, čime se početna očekivanja mogu ostvariti. Ovaj primjer najbolje ilustruje zašto ekonomska politika ne može počivati samo na praćenju onoga što se već dogodilo. Zato postaje jednako važno razumjeti i očekivanja građana i kompanija o budućim ekonomskim kretanjima.

Upravo u tome i jeste ključni doprinos Michaela Woodforda. Njegova istraživanja i teorijski modeli pokazali su kako centralne banke mogu utjecati na ekonomska kretanja ne samo promjenom kamatnih stopa već i jasnim najavama svojih budućih poteza. Takve najave mogu oblikovati očekivanja građana i kompanija te utjecati na njihove odluke o potrošnji, štednji i investicijama.

Pojednostavljeno kazano, nisu važne samo odluke centralne banke već i šta građani i kompanije očekuju od njenih budućih poteza. Stoga, povjerenje između kreatora monetarne politike i svih nas koji smo s druge strane nije samo poželjna društvena vrijednost. Ono može imati vrlo konkretne ekonomske posljedice.

Kada stare ideje više nisu dovoljne

Kako bismo bolje razumjeli značaj doprinosa ovogodišnjih nobelovaca prisjetimo se misli Johna Maynarda Keynesa, jednog od najutjecajnijih, ako ne i najutjecajnijeg, ekonomista dvadesetog stoljeća, koji je u predgovoru svoje čuvene knjige Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca iz 1936. godine zapisao: "Teškoća nije u novim idejama, nego u oslobađanju od starih." Ova misao možda najbolje objašnjava značaj razvoja ekonomske nauke.

Velike teorijske promjene ne nastaju uvijek zato što neko nastoji da otkrije potpuno novi ekonomski fenomen. Ponekad nastaju zato što postojeća objašnjenja više nisu dovoljna za razumijevanje stvarnosti. Ranije spomenuti pojam stagflacije, koja je obilježila sedamdesete godine prošlog stoljeća, pokazala je sve slabosti dotad dominantnih makroekonomskih modela. Uslijedila su desetljeća preispitivanja načina na koji ekonomisti razumiju inflaciju, nezaposlenost, poslovne cikluse ili pak samu ulogu ekonomske politike. Stoga i doprinos ovogodišnjih nobelovaca treba razumjeti upravo u tom kontekstu.

Njihova istraživanja pomogla su stvaranju snažnije teorijske osnove za oblikovanje politika kojima se ublažavaju njihove posljedice. Naravno, nijedan ekonomski model nije oblikovan tako da ukloni neizvjesnost niti može unaprijed predvidjeti svaku krizu. Njegova vrijednost jeste u tome što omogućava kvalitetnije razumijevanje problema i procjenjivanje posljedica različitih odluka.

Šta iz ove Nobelove nagrade može naučiti Bosna i Hercegovina?

Iako se istraživanja ovogodišnjih nobelovaca prvenstveno odnose na makroekonomsku teoriju, njihove poruke imaju značaj za male, uvozno zavisne ekonomije kao što je naša zemlja. Svjedoci smo kako je naša ekonomija osjetljiva na promjene cijena energenata, kretanja na evropskom tržištu, investicijske cikluse ili čak promjene potražnje za domaćim proizvodima. Međutim, ekonomska stabilnost ne zavisi isključivo od vanjskih okolnosti.

Ona u velikoj mjeri zavisi od toga koliko građani vjeruju institucijama, koliko su preduzeća spremna investirati i koliko su ekonomske politike sposobne osigurati predvidivo poslovno okruženje. Kada neko domaće preduzeće razmišlja da odgodi investiciju usljed velike neizvjesnosti posljedice takve odluke ne osjeća samo njegov vlasnik. Njegove posljedice osjećaju i drugi akteri - dobavljači, potencijalni radnici i lokalna zajednica - koji također trpe posljedice odgađanja investicija. Kada veliki broj preduzeća donese sličnu odluku posljedice njihovih pojedinačnih odluka postaju vidljive na nivou cjelokupne ekonomije.

Zato bi naši političari, kao kreatori ekonomskih politika, trebali razumjeti da se njihova uloga ne može svoditi samo na reagiranje nakon što se problemi pojave, već prvenstveno na sprečavanje njihovog nastanka. Temeljna zadaća ekonomske politike jeste stvaranje povoljnijih uslova u kojima građani i preduzeća mogu donositi dugoročne odluke s većim stepenom povjerenja u institucije i stabilnost ekonomskog okruženja. Bosna i Hercegovina, zbog aranžmana valutnog odbora koji je još uvijek aktivan, nema isti prostor za samostalnu monetarnu politiku kao države s fleksibilnijim monetarnim režimima. Upravo zbog toga dodatnu važnost imaju odgovorna fiskalna politika, institucionalna stabilnost i kvalitet poslovnog okruženja. Pritom ne treba zaboraviti da ekonomska stabilnost nije sama sebi svrha. Ona treba stvoriti pretpostavke za nove investicije, veću produktivnost, zapošljavanje ili pak kvalitetniji život građana što bi trebalo predstavljati temeljni cilj svake odgovorne ekonomske politike.

Najvažnije odluke ne donose se samo u ministarstvima

Kada govorimo o ekonomskoj politici neizostavno spominjemo vlade, centralne banke i međunarodne finansijske institucije kao njene glavne aktere. Međutim, takva perspektiva, iako ispravna, nije dovoljna. Stvarna ekonomska politika djeluje preko odluka koje svakodnevno donose domaćinstva i preduzeća. Zbog toga njena uspješnost ne zavisi samo od toga koliko je određena mjera teorijski opravdana nego prvenstveno od toga kako bi mogli na nju reagirati oni kojima je namijenjena.

Upravo u tome je moguće pronaći jednu od važnih pouka ovogodišnje Nobelove nagrade: razumijevanje velike slike ekonomije zahtijeva povezivanje velikih ekonomskih procesa s pojedinačnim odlukama koje ih oblikuju. Priču smo započeli ekonomskom krizom koja je ogolila ograničenja tadašnjih ekonomskih modela i dovela u pitanje neka od temeljnih uvjerenja ekonomske nauke.

Nakon traganja koje je trajalo skoro pet desetljeća ekonomska nauka konačno je pronašla znatno sofisticiranije instrumente za razumijevanje takvih poremećaja. Ipak, osnovni izazov ostaje isti: kako donositi kvalitetne odluke u svijetu u kojem budućnost nikada nije potpuno izvjesna? Ovogodišnji nobelovci podsjećaju nas kako se ekonomska stabilnost ipak ne može razumjeti samo kroz posmatranje ekonomskih agregata. Jer iza svakog ekonomskog pokazatelja stoji nečija odluka, a iza svake odluke određeno očekivanje o budućnosti. Možda upravo u tome leži jedna od najvažnijih pouka ovogodišnje Nobelove nagrade: budućnost ne možemo sa sigurnošću predvidjeti, ali možemo bolje razumjeti odluke kojima je oblikujemo.