Jesu li Dodikove posjete Izraelu veliki diplomatski uspjeh ili zamislimo u Tel Avivu Konakovića, Bećirovića ili Izetbegovića

Upravo zbog tih posjeta, kao i odnos koji je izgradio s Izraelom, pojedinci u političkoj javnosti od Dodika prave diplomatskog stručnjaka koji je sposoban i koji radi na promociji entiteta, a na štetu države Bosne i Hercegovine. No, da li je to zaista tako?

Milorad Dodik, kao i najbliži krug njegovih saradnika godinama je bio na crnoj američkoj listi sankcionisanih osoba. Međunarodne veze održavali su primarno sa Srbijom, Rusijom te Mađarskom u vrijeme vladavine Viktora Orbana. Općenito, odnosi koje je vlast RS-a uspostavljala na međunarodnom nivou u najvećoj mjeri su zasnivani na ličnom odnosu i povezivanju s desničarima u pojedinim zemljama. Među njima je svakako i premijer Slovenije Janez Janša, zatim Slovačke Robert Fico, zatim pojedinci iz francuske desnice i slično.

Ipak, tradicionalno najdublje odnose Dodik i njegova stranka održavaju s Rusijom, koju lider SNSD-a koristi i kao predstavu moći za domaću javnost, ali i za zastrašivanje opozicije u tom entitetu. A u posljednjih dvanaest mjeseci ili nešto duže, od postizanja nagodbe s američkom administracijom za ukidanje sankcija, Dodik je intenzivirao odnose s Izraelom. Treba naglasiti da su određeni kadrovi iz Izraela Dodiku pomogli u pregovorima s Amerikancima za ukidanje sankcija.

Tako danas imamo učestale posjete Dodika, koji ne obnaša nijednu funkciju, izuzev predsjednika stranke, i njegovih kadrova Izraelu, kao i otvaranje privredne komore te države u Banjoj Luci, a sve pod nadzorom i koordinacijom prvog čovjeka firme Aluminij, Izraelca Amira Grossa Kabirija.

Sve to u domaćoj javnosti se veoma često predstavlja kao izuzetan diplomatski manevar, a ponajviše nauštrb Sarajeva, odnosno BiH. Čak i političari iz entiteta FBiH u obračunu sa političkim protivnicima ističu kako je Dodik samo ojačao svoju poziciju i kako danas ostvaruje diplomatske uspjehe vezivanjem zastava sa Izraelom.

I da, kada se vratimo godinu i po ranije pronaći ćemo Milorada Dodika kao bjegunca od državnog pravosuđa, kao čovjeka za kojim je bila raspisana potjernica te kojeg SIPA nije privela. I doista, Dodik je od osuđenog političara, stjeranog u kut izašao na političku ravan kao legitiman pregovarač, barem iz američkog ugla gledanja.

A šta je suštinski Dodik uradio?

Dodik je na terenu iskoristio nekoherentne političke odnose u BiH i konstantnim ucjenama i prijetnjama isposlovao nagodbu s Amerikancima, koji su ga vratili u politički život kao faktora. Zatim je shvatio da će svoj politički put razvijati preko Izraela i da će to biti veoma vidljivo upravo zbog geopolitičkih okolnosti i distance koju prema Izraelu drži veliki dio Evrope, ali i svijeta, a sve u kontekstu rata u Gazi, zločina i dešavanja na Zapadnoj obali.

U trenutku kada se Izrael suočava s intenzivnim kritikama zbog svoje politike, kada je njihova diplomatska mreža nepoželjna u velikom broju zemalja, Dodik je odlučio iskoristiti situaciju i ponuditi se Izraelu kao nekakav međunarodni partner. A s obzirom da Izraelu treba bilo kakav sagovornik koji će braniti njihove stavove pa makar bili i zločinački, dobrodošao je i entitet RS i predsjednik jedne stranke.

Jer kada bi inače premijer Izraela izdvojio svoje vrijeme da u godini dana dva puta ugosti predsjednika jedne stranke iz jednog bh. entiteta? Teško.

S druge strane, Dodik je svjestan da stranke sa sjedištem u Sarajevu po tom pitanju ništa ne mogu uraditi. Prije svega zbog percepcije javnosti. Jer zamislimo reakcije kada bi u trenutnim okolnostima, naprimjer ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković ili predsjedavajući Predsjedništva Denis Bećirović ili predsjednik SDA Bakir Izetbegović otputovali u Tel Aviv i sastali se s Netanyahuom? Vjerovatno bi završili svoju političku karijeru. A u ovim okolnostima u kojima svijet posmatra Izrael, dogovoriti susret s Netanyahuom je mnogo lakše nego u nekim drugim vremenima.

Hipotetički, da političari iz Sarajeva požele susret u Izraelu, i još kada bi to uradili u ime neke državne institucije, bili bi dočekani na crvenom tepihu i uz najviše počasti. A da to uradi bilo ko, osim moralnog kraha, više niko ne bi pričao o uspješnoj diplomatiji, već ličnom moralnom potonuću i utegu koji je dobila cijela država. Uostalom, dovoljno je pratiti kako se ponašaju evropske zemlje, koje drže distancu, uz nekoliko izuzetaka. U isto vrijeme Dodikove posjete Tel Avivu i otvaranje privredne komore Izraela u Banjoj Luci se u cilju domaćih političkih obračuna tretiraju kao vrhunac uspjeha.

Bosna i Hercegovina, jasno, zbog svog unutrašnjeg uređenja i ne može imati jedinstvenu vanjsku politiku i ona je odraz trenutnih pozicija koje su proistekle iz podjele političke moći. Stoga se vanjska politika BiH najčešće vodi primarno za domaću publiku, a rijetko kada je sama sebi svrha u smislu diplomatije.

BiH ili barem probosanske stranke u tom pogledu imaju mnoštvo propusta, a za dosta pitanja im nedostaje i hrabrosti pa i malo rizika prije svega u odnosima sa Evropskom unijom, Sjedinjenim Američkim Državama, Rusijom, Kinom, Iranom i tako dalje. U svemu tome potrebno je tražiti propuste i popravljati pristup, ali Dodikovi izleti u Izrael ne bi trebali predstavljati državni debakl, a lidera SNSD-a glorificirati.