Pad kosovske "Zmije": Kako je Hashim Thaci od miljenika Zapada i "kosovskog Washingtona" postao osuđeni ratni zločinac

Iako je oslobođen optužbi za zločine protiv čovječnosti, Prvostepeno vijeće utvrdilo je da je Thaci djelovao u okviru zajedničke krivične namjere zajedno s drugim čelnicima OVK-a.

Pored Thacija, teške zatvorske kazne izrečene su i njegovim najbližim ratnim saborcima: Jakup Krasniqi osuđen je na 25 godina zatvora, Kadri Veseli na 18 godina, dok je Rexhep Selimi osuđen na 13 godina zatvora.

Priča o Hashimu Thaciju nije samo biografija jednog političara, to je ujedno i hronika modernog Kosova, isprepletena gerilskim ratom, visokom diplomatijom, borbom za nezavisnost i teškim optužbama koje su ga na kraju i koštale slobode.

Od ilegalca iz Drenice do tajanstvenog komandanta "Zmije"

Rođen 24. aprila 1968. godine u selu Buroja u regiji Drenica – tradicionalnom žarištu albanskog otpora – Thaci je od najranije mladosti bio uvučen u politički aktivizam. Studirao je historiju i filozofiju na Univerzitetu u Prištini početkom devedesetih godina, u vrijeme kada je režim Slobodana Miloševića sistematski ukidao autonomiju Kosova i provodio represiju nad albanskim stanovništvom.

Kao jedan od studentskih lidera, Thaci je ubrzo zaključio da mirni otpor, koji je u to vrijeme zagovarao Ibrahim Rugova, ne donosi željene rezultate protiv beogradskog režima. Emigrirao je u Švicarsku, gdje je nastavio studije na Univerzitetu u Zürichu. Međutim, Švicarska je za njega prvenstveno bila logistička baza. Tamo se priključio albanskoj dijaspori, učestvovao u osnivanju Pokreta za republiku Kosovo i postao jedan od ključnih osnivača Oslobodilačke vojske Kosova (OVK).

U tom periodu dobija ratni nadimak koji će ga pratiti čitav život – "Zmija" (Gjarpri). Nadimak nije dobio slučajno, opisivao je njegovu sposobnost da neprimjetno prelazi planinske granice između Albanije i Kosova, švercuje naoružanje, izbjegava policijske zasjede i koordinira gerilske akcije na terenu. Dok je Beograd za njim raspisivao potjernice i u odsustvu ga osuđivao na višegodišnje zatvorske kazne zbog terorizma, Thaci je na terenu gradio mrežu koja će ubrzo prerasti u masovni oružani pokret.

Prekretnica u Thacijevom životu i cjelokupnoj historiji Kosova dogodila se početkom 1999. godine u francuskom dvorcu Rambouillet. Zapadne sile, na čelu sa Sjedinjenim Američkim Državama, okupile su srbijanske i kosovske delegacije u pokušaju da zaustave rasplamsali rat. Mladi, 30-godišnji Thaci, pojavio se kao šef delegacije Kosova, potpuno potisnuvši u drugi plan starije i iskusnije političare.

U Rambouilletu je Thaci skrenuo pažnju tadašnje američke državne sekretarke Madeleine Albright i američkih diplomata. Pokazao je neočekivanu političku pronicljivost i pragmatizam. Dok su pojedini radikalni komandanti OVK-a odbijali bilo kakav kompromis koji odmah ne garantuje punu nezavisnost, Thaci je prepoznao širu geopolitičku sliku. Shvatio je da je potpisivanje sporazuma u Rambouilletu ključ koji SAD-u i NATO-u daje legitimitet za vojne udare na SR Jugoslaviju.

Nakon 78 dana NATO bombardovanja i povlačenja srbijanskih snaga u junu 1999. godine, Thaci je ušao u Prištinu kao neslužbeni ratni pobjednik. Skinuo je maskirnu uniformu, obukao elegantna odijela i započeo svoju transformaciju iz gerilskog vođe u zapadnjački orijentisanog političara.

Arhitekt nezavisnosti i "George Washington Kosova"

U poslijeratnom Kosovu, Thaci je osnovao Demokratsku partiju Kosova (PDK) i ubrzo postao nezaobilazan faktor vlasti. Vrhunac njegove političke karijere dogodio se 17. februara 2008. godine. Kao premijer Kosova, Thaci je u Skupštini svečano pročitao Deklaraciju o nezavisnosti, čime je proglašena Republika Kosovo. Taj trenutak učvrstio je njegov status živog heroja i oca nacije u očima većinskog albanskog stanovništva.

Zapadni lideri obasipali su ga pohvalama. Tokom jedne od posjeta Prištini, tadašnji potpredsjednik SAD-a Joe Biden nazvao je Thacija "Georgeom Washingtonom Kosova", naglašavajući njegovu ulogu u stvaranju države. Thaci je decenijama gajio izuzetno bliske odnose s američkim administracijama, od Billa Clintona i Georgea W. Busha, preko Baracka Obame pa sve do Donalda Trumpa. Slike na kojima se rukuje s vodećim svjetskim liderima u Ovalnom uredu slale su poruku da je Kosovo neraskidivo vezano za Zapad, a Thaci je viđen kao glavna garancija te stabilnosti.

Kada je 2016. godine izabran za predsjednika Kosova, preuzeo je vodeću ulogu u dijalogu s Beogradom u Briselu, pokazujući spremnost na kompromise koji su nerijetko izazivali oštre kritike domaće opozicije, ali su mu donosili poene kod međunarodnih partnera.

Od Dicka Martyja do Haškog suda

Međutim, paralelno s njegovim diplomatskim uspjesima, međunarodnom scenom godinama su kružile teške optužbe o događajima iz ratnog i neposredno poslijeratnog perioda. Izvještaj specijalnog izvjestioca Vijeća Evrope Dicka Martyja iz 2010. godine bacio je tamnu sjenu na ratnu prošlost OVK-a i samog Thacija, optužujući vrh ove organizacije za teške zločine, ilegalne zatvore i zlostavljanja.

Iako je Thaci sve optužbe oštro odbacivao, nazivajući ih izmišljotinama i pokušajem prekrajanja historije, pritisak zapadnih saveznika doveo je do toga da kosovski parlament 2015. godine izglasa formiranje suda Specijalizovanih vijeća Kosova sa sjedištem u Hagu.

U novembru 2020. godine, kada je Specijalizovano tužilaštvo zvanično potvrdilo optužnicu protiv njega, Thaci je napravio potez bez presedana - podnio je ostavku na funkciju predsjednika Kosova i dobrovoljno se predao istražiteljima. U svom posljednjem obraćanju naciji pred polazak u Hag, poručio je da na sud ne ide kao optuženi predsjednik, već kao građanin koji želi odbraniti čast OVK-a i historijsku pravednost borbe za slobodu.

Za većinu građana Kosova, Thaci uprkos presudi ostaje simbol oslobođenja, lider koji je u najtežim trenucima preuzeo rizik i uz pomoć zapadnih saveznika ostvario san o nezavisnoj državi. S druge strane, pravosudni epilog u Hagu stavlja težak teret na ratno naslijeđe komandnog vrha OVK-a.

Tragična ironija Thacijeve sudbine ogleda se u činjenici da ga je osudio sud formiran uz insistiranje upravo onih zapadnih sila koje su ga decenijama slale kao ključnog partnera i garanta mira.