Njemačka industrija traži povećanje radne sedmice na 40 sati, ali bez povećanja plata

Među kompanijama čiji čelnici podržavaju duže radno vrijeme su Mercedes-Benz i Stihl. Njihovi predstavnici smatraju da visoki troškovi rada ozbiljno ugrožavaju konkurentnost njemačke industrije.

"Rad je ovdje, prema međunarodnim standardima, postao preskup", kazao je ranije Martin Brudermüller, predsjednik Nadzornog odbora kompanije Mercedes-Benz Group.

On je poručio da bi Njemačka trebala "ozbiljno razmotriti povratak na 40-satnu radnu sedmicu".

Visoki troškovi rada sve veći problem

Trošak rada u njemačkoj proizvodnoj industriji iznosi oko 49,50 eura po satu, što je 47 posto više od prosjeka Evropske unije, koji iznosi 33,70 eura.

Poređenja radi, trošak rada u Mađarskoj iznosi oko 15,60 eura po satu.

Njemački radnici i dalje ostvaruju veću produktivnost od radnika u pojedinim istočnoevropskim zemljama, ali su jedinični troškovi rada značajno porasli od 2023. godine.

Prelazak sa 35-satne na 40-satnu radnu sedmicu, bez povećanja sedmičnih plata, značio bi oko 14 posto više radnog vremena, dok bi ukupni sedmični trošak plata za poslodavce ostao isti.

Martin Werding, član njemačkog Vijeća ekonomskih stručnjaka, smatra da rasprava više nije samo pitanje simbolike, jer se proizvođači sve teže nose s visokim troškovima.

"Dosadašnji izazovi postali su toliko veliki da ova fleksibilnost više nije dovoljna", kazao je Werding.

Industrijska proizvodnja u padu

Zahtjevi za dužim radnim vremenom dolaze u trenutku kada se njemačka industrija suočava s jednom od najtežih kriza posljednjih decenija.

Industrijska proizvodnja pala je za više od 15 posto u odnosu na vrhunac zabilježen krajem 2017. godine.

Njemačke proizvođače pogodili su visoki troškovi energije, sve snažnija konkurencija kineskih kompanija, američke carine, ali i skupa tranzicija prema proizvodnji električnih vozila.

Njemačka je ranije uspijevala kompenzirati visoke troškove rada prednostima poput političke stabilnosti, razvijene infrastrukture, kvalificirane radne snage i snažne koncentracije industrijskih kompanija.

Međutim, te prednosti sve su manje dovoljne kako se razlika u troškovima rada u odnosu na konkurentske zemlje povećava.

"Kad govorimo o troškovima rada, ne govorimo o razlici od 10 ili 20 posto u odnosu na konkurentske ekonomije. U nekim slučajevima govorimo o tri ili četiri puta većim troškovima", kazao je Marcus Berret, globalni direktor konsultantske kompanije Roland Berger.

Ugrožena i radna mjesta

Broj zaposlenih u industriji zasad nije pao istom brzinom kao industrijska proizvodnja, pa u njemačkom proizvodnom sektoru i dalje radi oko 6,5 miliona ljudi.

Ipak, gubitak radnih mjesta ubrzava se.

Procjenjuje se da se svakog mjeseca ukine između 12.000 i 15.000 radnih mjesta u proizvodnom sektoru, dok su velike kompanije, među kojima je i Volkswagen, najavile dodatna smanjenja broja zaposlenih u Njemačkoj.

Berret očekuje da će broj zaposlenih u proizvodnji dugoročno pasti ispod pet miliona.

Zbog toga se vodi sve intenzivnija rasprava o tome da li bi duže radno vrijeme moglo pomoći očuvanju industrijskih radnih mjesta smanjenjem troška rada po jedinici proizvodnje ili bi, suprotno tome, dovelo do dodatnog otpuštanja.

Kritičari duže radne sedmice upozoravaju da bi kompanijama moglo biti potrebno manje radnika ako bi postojeći zaposleni radili više sati.

Sindikati odbacuju argumente poslodavaca

Najveći njemački sindikat IG Metall, koji ima više od 2,2 miliona članova, odbacuje tvrdnje poslodavaca da ih ograničava nefleksibilna 35-satna radna sedmica.

Nadine Boguslawski, članica uprave sindikata zadužena za kolektivno pregovaranje i članica Nadzornog odbora Mercedes-Benza, ističe da postojeći kolektivni ugovori već omogućavaju kompanijama da prilagođavaju radno vrijeme.

"Kruta 35-satna radna sedmica, kakvom se ponekad predstavlja, jednostavno ne postoji u kompanijama koje poznajem", kazala je Boguslawski.

U IG Metallu također smatraju da kraće radno vrijeme omogućava raspodjelu dostupnog posla među većim brojem zaposlenih.

Boguslawski je upozorila da bi povećanje radne sedmice na 40 sati moglo smanjiti potrebu kompanija za novim radnicima, bez obzira na to da li bi dodatni sati bili plaćeni.

Ekonomisti poput Werdinga, međutim, smatraju da količina industrijskog rada nije unaprijed određena te da bi fabrike mogle zadržati proizvodnju i radna mjesta ukoliko bi smanjenje troškova rada povećalo njihovu konkurentnost.

Spor star više od četiri decenije ponovo otvoren

Radna sedmica od 35 sati rezultat je velikog radničkog spora u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj 1984. godine, kada su deseci hiljada metalaca stupili u sedmosedmični štrajk.

Kraća radna sedmica postepeno je uvedena tokom naredne decenije.

Danas ona ostaje kolektivno ugovoreni standard za oko petinu njemačkih radnika, posebno u automobilskoj, mašinskoj, željeznoj i čeličnoj industriji.

Na nivou cijele njemačke ekonomije prosječna radna sedmica iznosi 37,8 sati.

Godišnji broj radnih sati u Njemačkoj niži je nego u gotovo svim drugim članicama Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD), iako na to značajno utiče veliki udio zaposlenih koji rade nepuno radno vrijeme.

Industrijski sindikati u oktobru bi trebali započeti nove pregovore o platama, zbog čega će pitanje radnog vremena biti jedno od važnih pitanja uoči narednog kruga kolektivnog pregovaranja.

Još nije poznato hoće li poslodavci zvanično zatražiti izmjene sistema 35-satne radne sedmice.

Udruženje poslodavaca metalske industrije Gesamtmetall nije željelo komentirati zahtjeve za ukidanje ovog standarda, navodeći interne razloge.

Ipak, za njemačku industriju rasprava više nije samo historijski spor oko dužine radnog vremena. Poslodavci sve češće predstavljaju dužu radnu sedmicu bez povećanja ukupnih sedmičnih primanja kao jednu od mogućih mjera za izlazak iz industrijske krize koja traje gotovo deset godina.