Esad Duraković: Nakon izbora slijedi još teža politička borba, moj rezon je da treba dati šansu onima koje nismo "isprobali"

Profesore Durakoviću, postoji li realno utemeljenje za optimizam građana da će nakon predstojećih izbora doći do stabilizacije političke situacije i prijeko potrebnog ubrzavanja reformskih procesa?

Mislim da, nažalost, ne postoji realno utemeljenje za stabilizaciju političke situacije. Malo je izgleda za to zbog činjenice da je BIH prema Dejtonskom sporazumu 'skrojena' na temelju tzv. konstitutivnosti naroda, što je gotovo jednako plemenskom uređenju, umjesto da je utemeljena i da funkcionira kao i svaka evropska država koja je uređena kao građanska. Taj famozni Sporazum napravljen je tako da implicira pretenzije dvije susjedne države na politički suverenitet i teritorijalni integritet BiH, a te vanjske, susjedske politike imaju u BiH svoje marljive 'izvođače radova', pri čemu treba imati u vidu da su ugrađeni takvi mehanizmi blokada da oni mogu osujetiti svaki napredak ka stabilnosti i prosperitetu.

Drugim riječima, tim 'izvođačima radova' i susjednim establišmentima nije u interesu stabilnost BiH nego naprotiv, oni nastoje da je mrcvarenjem dovedu do raspada. U takvom kontekstu je velika odgovornost (pored domaćih političkih subjekata) na Međunarodnoj zajednici koja je obavezna da nam pomogne u odbacivanju tih blokada i destabilizacije. Oni su nas organizirali kao nefunkcionalnu državu. Dakle, predstoji nam još teška politička borba, ali je Bosna začudno izdržala do sada sve ove strašne oblike destrukcije. Često kažem da je ona više od države: Bosna je zemlja.

S obzirom na opću apatiju u društvu, možemo li reći da je zapravo najveći "uspjeh" domaćih političkih elita to što su građane uspjeli pretvoriti u potpune političke nihiliste?

Da, to je jedna od temeljnih konstatacija i jedna od sudbinski važnih negativnih pojava u našem društvu: apatija!

Građani BiH koji su patriote (a patriotizam je pitanje normalnosti svakog građanina) morali bi biti mnogo više angažirani za promjenu našeg stanja nabolje, pa i tako što će vršiti pritisak na naše političke partije ali i na OHR i Međunarodnu zajednicu općenito koji objektivno jesu odgovorni, koji jesu saučesnici.

Konstantno sam zaprepašten tom apatijom, uprkos tome što se radi o sudbini i nas i našeg potomstva. S druge strane, političke partije svojom neefikasnošću doprinose tome 'političkom nihilizmu' , kako ga s pravom nazvaste, jer se građani pitaju: A za koga glasati; sve je to manje ili više isto itd. Na takav 'stav apatije' i nihilizma ne smijemo pristati već je nužno uporno tragati za najboljim rješenjima, za najboljim kandidatima… Moramo biti maksimalno angažirani. U ovakvim razgovorima, uvijek naglašavam kako sam zatečen oportunizmom i akademske zajednice, tzv. intelektualaca koji su se, u dramatičnoj većini, povukli u oportunizam, u nedostojnu šutnju koju smatram dostojnom prezira.

Kada analizirate aktuelnu probosansku političku scenu, da li je previše isfragmentisana ili veliki broj partija zapravo potiče demokratski život?

Ne znam tačno u ovom času koliko ima registriranih partija u BiH, ali je sigurno da ih ima previše. I nije riječ samo o političkim partijama.

Danas u BiH koja ima jedva oko tri i pol miliona stanovnika ima preko 27 univerziteta i visokih škola, ima čak sedam akademija nauka (!!) i golem broj političkih partija. Dakle, to je zabrinjavajuća inercija u općoj fragmentaciji društva kome najozbiljnije prijeti raspad. Potrebni su nam obrnuti procesi: 'ukrupnjavanje', integrativni procesi, centripetalne umjesto centrifugalnih sila i td. Kada bismo bili stabilna država i društvo, onda bi ta fragmentacija mogla biti posmatrana kao 'akt demokratizacije', ali u našem kontekstu to je upravo obrnuto.

Tradicionalno, najviše pažnje javnosti usmjereno je na utrku za člana Predsjedništva BiH iz Federacije. Obično se smatra da je kandidat koji obnaša funkciju u boljem položaju u odnosu na izazivača. Može li neko od trojice protivkandidata ugroziti Denisa Bećirovića?

Možda je bolji položaj onoga ko već obnaša funkciju u tom smislu što ima 'razrađene mehanizme', možda efikasniju infrastrukturu i tako dalje. Međutim, treba stvar posmatrati iz suprotnog ugla da bi se vidjela realnost.

Aktualni član Predsjedništva, ma ko bio, već je jedan mandat pod punim reflektorima javnosti i njegove greške se već izdaleka vide.

Njegov protivkandidat je u povoljnijoj poziciji zato što može i treba svoj uspon graditi na njegovim greškama ili propustima, kao i greškama partije iz koje aktuelni dolazi.

Kad već navodite konkretna imena, predlažem da osmotrimo sljedeće. Stranka za Bosnu i Hercegovinu i njen čelnik/kandidat Semir Efendić su u povoljnijem položaju jer ni stranka niti Efendić nemaju za sobom afera, ničim nisu do sada kompromitirani, koliko mi je poznato, za razliku od drugih koji imaju podosta "aferama".

Kao običan građanin i kao osoba koja nije član nijedne političke partije, zapažam da SBiH i Efendić urbanistički izvrsno vode dio grada koji je u njihovom domenu, marljivo i bez arhitektonske agresivnosti, već naprotiv. Ponavljam, izuzetno je važno za političku partiju da nije aferama kompromitirana, da nije korumpirana. Zato je moj rezon sadržan u sljedećem: Sve ove do sada smo 'isprobali' i nismo zadovoljni njihovim radom, zato dajmo šansu onim koje do sada nismo 'isprobali', odnosno onima koji do sada nisu bili na poziciji. To smatram normalnim, zdravim političkim rezonom.

Kada govorimo o članu Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, koliko će kalkulacije promijeniti kandidatura Zdenka Lučića, doprinosi li to dugoročno demokratizaciji kod biračkog tijela bosanskih Hrvata?

Biračko tijelo bosanskohercegovačkih Hrvata, po onome što ja vidim, veoma je disciplinirano prema zahtjevima, ili prema političkom kursu HDZ-a.

Poenta je upravo u tome što nema demokratizacije toga biračkog tijela. Bilo je nekih 'disidentskih' pokušaja, ali su brzo izblijedjeli. Izdahnuli su. HDZ od rata do danas vodi pogrešnu politiku prema BiH. Nisu odustali od one 'političke trase' koju su početkom devedesetih ustanovili Milošević i Tuđman, nažalost.

Nikad ne govorim o narodima – neka se zna! – već o političkim partijama i establišmentima. Koliko znam, Hrvati i Bošnjaci nikada u povijesti nisu bili u sukobu do HDZ-a. Da je politika HDZ-a konstruktivnija prema održivosti i prosperitetu, prema suverenitetu BiH, ni srbijanska politika ne bi imala ovdje uspjeha – ni tokom rata ni sada.

U kontekstu dramatičnih dešavanja na Bliskom istoku i širih geopolitičkih previranja, kako vidite poziciju Bosne i Hercegovine, a posebno Bošnjaka? Na koji način se možemo i moramo pozicionirati u ovom novom poretku koji se stvara pred našim očima?

Bliski istok je pred novom eskalacijom, nažalost, jer veoma snažan međunarodni cionizam neće odustati od stvaranja Izraela u "biblijskim granicama". Stvaranje tako velike države na tako osjetljivom prostoru danas, i još na osnovu biblijskih mitova, je najveći apsurd našega doba, i zbog njega je naš svijet izgubio etički kompas. Iran i njegovi regionalni saveznici su sada markirani kao glavna meta jer su glavna brana ostvarenju tih mitova.

Pošto Amerika ne dobija rat protiv Irana, a drže ga pod sankcijama decenijama iako nikoga nije napao, sada su osnovali novi vojni savez: Saudijska Arabija, Turska i Pakistan.

Sve tri zemlje su sunitske, a Iran je šiitski. To znači da se sada planira obimniji sukob sunita i šiita, međusobno iscrpljivanje i satiranje muslimana; umjesto cionizma, oni će raditi na realizaciji cionističkog anahronog projekta koji ima status vjerske dogme.

Pa znamo da su već u ratu suniti i šiiti: sedmogodišnji rat sunita Saddama Huseina protiv Irana, Saudijska Arabija protiv (šiitskog) Jemena i obrnuto, zemlje Golfa i Saudijska Arabija učestvuju u napadu na Iran i obrnuto i td. Ovim savezom to može samo eskalirati.

Ne vidim nikakvu mogućnost našeg pozicioniranja u ovom poretku, u ovom geopolitičkom preslaganju Bliskog istoka. Naš prioritetan zadatak jest sačuvati integralnu i suverenu državu jer bez nje takve Bošnjacima prijeti sudbina Gaze. Moramo se fokusirati na to!

Može li Bosna i Hercegovina ostvariti stvarne strateške veze sa državama kao što su Turska, Saudijska Arabija ili Pakistan, da li to može ojačati i pozicioniranje kada pričamo o odnosima sa "Zapadom"?

U principu, Bosna i Hercegovina može ostvariti veze i sa tim zemljama, i treba raditi na tome.

No, ne zaboravite jednu činjenicu: u ratu 1992-1995. najveća pomoć Armiji BiH stizala je iz Irana, a ne iz tih zemalja, ali to ne znači da ne treba raditi na razvijanju dobrih odnosa i s njima. No, mislim da je važnije od svega razvijati dobre odnose sa zemljama Zapada, koliko god je to moguće u ovome vremenu, sada i ovdje.

Naša diplomatija se mora fokusirati na to. Mi smo država koja pripada Zapadu; Bošnjaci su autohton evropski narod koji je tokom stoljeća u međusobnim dodirima kultura i njihovom "kalemljenju" kultivirao osjećaj za multikulturalnost i kosmopolitizam.

U tom smislu možemo i danas biti uzor Evropi. Dovoljno je argumentirati to činjenicom da ni nakon svih ratnih strahota – genocida, urbicida, bookcida, sarajevskog safarija i dr. u Bosni Hercegovini Bošnjaci nisu posezali za osvetom, za revanšizmom ni onda kada su, možda, imali priliku za to. To je vrlina koja je vrlo deficitarna u našem svijetu općenito i treba istrajavati na njoj.

Budućnost našega svijeta treba odlučno graditi na kosmopolitizmu a ne na antagonizmima. Od toga se ne smije odustati. Drugim riječima, izuzetno je važno, danas i ovdje biti intelektualno angažiran i pri tome ostati etički uspravan.