Posjeta Zelenskog Beogradu: Vučić nije napravio zaokret već nastavlja uhodanu taktiku; nema raskola s Dodikom

"Ovu posjetu treba posmatrati kao nastavak pažljivo građenog, četverogodišnjeg odnosa Beograda sa Kijevom, koji je dobrim dijelom nastajao uz podršku bivše američke administracije predsjednika Bidena, o čemu je nedavno javno govorio i bivši američki ambasador u Beogradu Christopher Hill. Taj odnos nije podrazumijevao samo indirektne isporuke oružja, koje su Ukrajini bile izuzetno važne u prvim godinama ruske invazije nakon 2022, nego i vrlo precizno doziran politički odnos: susrete predsjednika na multilateralnim forumima poput Evropske političke zajednice, pažljivo režirane fotografije, kao i susrete i posjete prvih dama. Vučiću je takav odnos od 2022. omogućio da razvija srpsku namjensku industriju, izgradi za sebe korisne odnose s Bidenovom administracijom i povremeno ublaži dio pritiska koji je dolazio iz
Washingtona i evropskih prijestolnica po pitanjima domaće politike ali i odnosa prema Kosovu, BiH i Crnoj Gori", ističe na početku razgovora Ćerimagić.

On poručuje da bi ovu posjetu prije opisao kao nastavak već uspostavljene strategije, samo što je danas njen fokus više na EU nego na SAD.

"Do sada je Beograd svaki korak prema Ukrajini pratio višeslojnom diplomatijom, i javnom i diskretnom. Isporuke oružja od 2022. najprije su negirane, a potom su prema Moskvi i proruskom dijelu javnosti u Srbiji predstavljane kao 'manje loša opcija' i način da Srbija izbjegne uvođenje sankcija Rusiji. Istovremeno su nastavljeni politički, ekonomski i vojno-sigurnosni odnosi s Rusijom. Tu treba podsjetiti, naprimjer, na navode o Srbiji kao prostoru za pripremu proruskih aktivnosti usmjerenih prema Moldaviji. Također, valja dodati i da se Beograd se ovoj posjeti nadao još sredinom maja, kao dio pažljivo režirane šire ofanzive šarma prema državama članicama EU. U trenutku kada se, nakon četiri godine faktičke blokade pristupnog procesa, ozbiljnije počelo govoriti o njegovom ponovnom pokretanju kroz otvaranje klastera 3. Neusklađenost Srbije sa zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom EU bila je pritom visoko na listi primjedbi skeptičnih članica", rekao je Ćerimagić.

Ćerimagić podsjeća da je Vučić, također, prošlog mjeseca boravio u Kijevu na jednom multilateralnom skupu.

"I tada je odnos prema Rusiji pažljivo balansiran: Srbija je bila jedina zemlja koja nije potpisala zajedničku izjavu, dok Vučić nije učestvovao u odavanju počasti ukrajinskim vojnicima. Sličan obrazac vidimo i tokom ove posjete. U europskim medijima Vučić tvrdi kako je posjeta bila dio napora Srbije i Ukrajine da usaglase zajednički pristup prema EU po piranju očekivanja od evropskih integracija, ali i kao priliku za unapređenje ekonomske saradnje. U domaćim medijima, osim toga, insistira se i na posjeti kao izrazu zahvalnosti Ukrajini zbog nepriznavanja Kosova i njegovog nepozivanja na pojedine multilateralne skupove. Prema ruskoj publici posjeta se interpretira i kao odgovoru na pritiske koji dolaze iz Evrope. Kada tome dodamo unutrašnji kontekst, izbore koji se očekuju krajem 2026. ili početkom 2027. jasno je da postoji i element akumuliranja političkog kredita u EU i slabljenje opozicije. Međutim, sve to ne bih tumačio kao veliki I konačni vanjskopolitički zaokret, nego kao dio strategije koja se provodi već godinama", ističe Ćerimagić.

Ćerimagić objašnjava da kada procjenjuje politiku "dvije ili čak tri stolice", uvijek se fokusira na ono što Vučić i njemu bliski političari i mediji govore i ono što zaista rade, i da se ono što se vidjelo posljednjih dana potpuno uklapa u trajektorije protekle četiri godine.

"To nije zaokret, nego već uhodana taktika. Da li je ona uspješna zavisi od toga šta uzimamo kao mjerilo uspjeha. Iz perspektive Vučićevog modela vladavine, ona zasad funkcioniše jer mu omogućava da se ni prema jednoj strani potpuno ne obaveže, da od svake dobije ponešto i svakoj pruži dio onoga što traži, a da
istovremeno zadrži čvrstu kontrolu unutar Srbije. Njegova politička računica očito je da ga takav miks može dovesti i do pobjede na predstojećim parlamentarnim i predsjedničkim izborima.

Ipak, ističe da ako Srbiju poredimo sa susjedima, slika je bitno drugačija.

"Crna Gora, koja se prije desetak godina spominjala u istom paketu sa Srbijom, danas je članica NATO-a, u velikoj mjeri usklađena s vanjskom politikom EU i politikom prema Ukrajini, te se, uz Island, smatra jedinim ozbiljnijim kandidatom za članstvo u Uniji do kraja decenije. Rumunija, kao istočni susjed Srbije, u svakom pogledu je uspješnija je od Srbije. Da, proaktivno podržava Ukrajinu, članica je NATO-a i EU, dio je Schengena, ali ima i ogromne koristi jedinstvenog tržišta i evropskih fondova. U poređenju s njima, teško je i vanjsku i unutrašnju politiku Srbije opisati kao priču o strateškom uspjehu. Zato bih na pitanje o Vučićevoj 'sposobnosti' odgovorio ovako: on jeste veoma vješt u izvedbi takve politike. Upravo zbog snažne simbolike ove posjete, koja se lako može pretvoriti u utisak velikog zaokreta, dio evropskih aktera mogao bi izvući zaključke koji idu dalje od onoga što se zaista promijenilo. Suštinski, međutim, ova posjeta sama po sebi ne mijenja mnogo", poručuje Ćerimagić.

Ćerimagić koji inače radi u Berlinu kaže da je pitanje Srbije zapravo dio mnogo šire rasprave o proširenju Evropske unije.

"Njemački kancelar Merz i francuski predsjednik Macron, kroz pojedinačna i zajednička pisma i non-papere, otvorili su prostor da šefovi država i vlada EU u oktobru i decembru, nakon septembarskog prijedloga Evropske komisije, odgovore na jedno strateško pitanje koje se već neko vrijeme postavlja u glavnim gradovima EU: ako Crna Gora, a možda i Island, do kraja decenije uđu u EU, šta se onda konkretno nudi Ukrajini i Srbiji kao dvjema najvećim državama u dva regiona koji još čekaju članstvo? Od odgovora na to pitanje zavisi sposobnost EU da zadrži sadašnji utjecaj u Ukrajini, Moldaviji i Albaniji, ali i da ga ponovo ojača u Srbiji, Bosni i Hercegovini, na Kosovu, potencijalno u Gruziji i, dugoročnije, Turskoj", kazao je Ćerimagić.

Poručuje da u tom smislu, odnos EU prema Srbiji jeste i test kapaciteta same Unije. Problem nije samo u tome može li Vučić balansirati između različitih centara moći, nego i ima li EU dovoljno jasnu ponudu, dovoljno političkog jedinstva i dovoljno vjerodostojnih instrumenata da zemlje kandidatkinje motiviše da se zaista usklade s njenom politikom.

"Ukoliko je vjerovati izjavama dvojice predsjednika, Vučić i Zelenski značajan dio razgovora posvetili su upravo tome kakvu bi poruku Beograd i Kijev trebali poslati prema EU i šta od nje očekuju. Ono što su podijelili na konferenciji za medije ukazuje kako njihove pozicije se nisu približile. Kijev i dalje insistira na brzom punopravnom članstvu. Beograd, s druge strane, sve snažnije zagovara integraciju u jedinstveno evropsko tržište, model koji se pojavljuje i u francusko-njemačkom non-paperu iz Tivta. Zato bih rekao da pitanje nije samo pokazuje li odnos prema Srbiji slabost institucija EU", rekao je Ćerimagić.

On podvlači da to pokazuje i širi problem gdje Evropska unija još pokušava pronaći politički model kojim će obnoviti vjerodostojnost procesa proširenja, a da pritom ne odustane od vlastitih kriterija.

Republika Srpska, Vučić i Zelenski

"Prvo treba precizirati politički kontekst u Republici Srpskoj: Dodiku je pravosnažno oduzet mandat i izrečena šestogodišnja zabrana, predsjednik RS-a je od februara Siniša Karan, ali Dodik ostaje predsjednik SNSD-a i stvarni centar političke moći. Istovremeno, prorusko političko držanje Banje Luke nije se suštinski promijenilo", kazao je Ćerimagić.

Navodi da na odnos Vučić–Dodik primjenjuje isto pravilo kao i na druge Vučićeve vanjskopolitičke odnose: treba gledati šta govore i šta konkretno rade.

"Godinama slušamo različite interpretacije i glasine o lošim fazama njihovog odnosa, ali o tom odnosu mnogo više govore politički dokumenti i njihovi postupci. Ono što govore jasno se vidi iz deklaracije Svesrpskog sabora, kao i iz Vučićevih poruka tokom nedavne posjete Bosni i Hercegovini. A ono što rade posebno se vidjelo u periodu potjernice za Dodikom. Srbija mu nije pomagala
samo političkim zagovaranjem nekog rješenja, nego i tehnički i resursno, omogućavajući mu da uprkos potjernici putuje i otvara politička vrata, najprije u Budimpešti, a potom i u Izraelu i Washingtonu", rekao je Ćerimagić.

Ćerimagić podsjeća i da je Dodik pomogao Vučiću u osjetljivim trenucima, uključujući lokalne izbore.

"Njihove se pozicije povremeno razlikuju, ali kada je politički važno, oni jedan drugome pružaju i narativnu i vrlo konkretnu podršku. Za sada nema ozbiljnih signala da se ta dinamika promijenila. Zato kontradikciju između Vučićevog približavanja Zelenskom i proruskog kursa Banje Luke prije vidim više kao podjelu uloga koja se tolerira nego kao dokaz nekog raskola", rekao je Ćerimagić.

On ipak podvlači da između njih postoje razlike kada je riječ o Ukrajini i Evropskoj uniji i da je Banja Luka od početka 2025. godine napravila snažan zaokret prema Washingtonu, a da pritome nije izgubila rusku podršku.

"Moskva je, ne protiveći se otvoreno ni Dodikovim potezima ni određenim potezima SAD-a, faktički pokazala da joj takva dinamika nije neprihvatljiva. Za razliku od Vučića, koji održava i evropski i ukrajinski kanal, Dodik je Republiku Srpsku gotovo potpuno izolovao i od Ukrajine i od Brisela. Međutim, ono što ih trenutno snažno povezuje jeste zajednički politički interes, pobjeda na izborima u Bosni i Hercegovini u oktobru i izborima koji se očekuju u Srbiji", navodi Ćerimagić.

On navodi da mogućnost zatopljenja odnosa Srbije i EU jeste na stolu, ali još nema saglasnosti među državama članicama da je Beograd učinio dovoljno da bi za to bio politički nagrađen.

"Nema sumnje da će mnogi posjetu i izjave predsjednika Zelenskog tumačiti kao vanjskopolitički potez Srbije koji zaslužuje pozitivan odgovor iz EU. Međutim, ostaje pitanje hoće li to biti dovoljno. Problem Srbije posljednjih godina nije samo odnos prema Rusiji i usklađivanje sa zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom EU. Jednako ozbiljna pitanja postoje u oblastima vladavine prava, slobode medija, izbornog zakonodavstva i odnosa vlasti prema civilnom društvu. U tim oblastima veliki broj članica EU ne samo da ne vidi napredak nego upozorava na nazadovanje", ocjenuje Ćerimagić.

On smatra da ako bi približavanje Srbije Evropskoj uniji bilo stvarno, dubinsko i praćeno usklađivanjem s evropskim pravilima i vanjskom politikom, Bosna i Hercegovina bi od toga mogla imati značajnu korist.

"Srbija čvršće usidrena u institucionalni i politički okvir EU značila bi i drugačije regionalno okruženje za BiH. To bi smanjilo prostor za politiku permanentnih kriza i povećalo pritisak da se i Bosna i Hercegovina kreće prema evropskim pravilima. Drugim riječima, istinski evropski zaokret Srbije mogao bi u dogledno vrijeme djelovati kao pozitivan regionalni impuls i povući i Bosnu i Hercegovinu u povoljnijem pravcu. Ali ključna riječ je 'istinski': sama simbolika boljih odnosa Beograda i Brisela, bez promjene politike i prakse, ne bi proizvela takav efekt", poručuje Ćerimagić.

Šta Zelenski dobija posjetom Beogradu.

Ćerimagić smatra da je posjeta Zelenskog nastavak četverogodišnjeg procesa koji se odnosio i na vojnu podršku Ukrajini, ali i na razvoj političkih i ekonomskih odnosa. Međutim, iz perspektive Kijeva, ova posjeta je i dio šireg razvoja ukrajinske vanjske politike koju možemo pratiti najmanje posljednjih godinu dana.

"Ukrajina sebe sve više vidi ne samo kao zemlju koja traži podršku, nego kao jednog od ključnih aktera koji će oblikovati novu evropsku sigurnosnu, političku i ekonomsku arhitekturu. U tom kontekstu, na Zapadnom Balkanu prepoznaje Srbiju ne samo kao zemlju koja održava odnose s ključnim svjetskim akterima, nego i kao državu koja ima vlastite industrijske kapacitete i veze s drugim važnim akterima, uključujući Izrael. To je posebno relevantno u oblastima poput proizvodnje dronova i odbrambene industrije, koje su za Ukrajinu od strateškog značaja", govori Ćerimagić.

On smatra da je drugi aspekt poruka koju ovo šalje drugim akterima u regionu, prije svega Kosovu, ali i Bosni i Hercegovini.

"Međunarodni odnosi se ne grade samo na političkom imidžu, deklarativnoj bliskosti ili površnim procjenama o tome ko bi s kim 'trebao' sarađivati. Oni se grade na konkretnim interesima, kapacitetima i sposobnosti da se drugoj strani ponudi nešto korisno. Srbija je pokazala da, uprkos odnosima s Rusijom, može razviti vrlo konkretan i za Ukrajinu vrijedan odnos s Kijevom. To ne znači da Ukrajina ne može paralelno razvijati odnose i s drugim državama regiona. Naprotiv. Ali u novoj evropskoj sigurnosnoj, političkoj i ekonomskoj arhitekturi, zemlje Zapadnog Balkana moraju mnogo pažljivije prepoznati poziciju koju Ukrajina pokušava izgraditi za sebe i razmisliti šta joj konkretno mogu ponuditi. To je možda i najvažnija regionalna pouka ove posjete: nije dovoljno računati na političke simpatije ili na to da će zajednički protivnici automatski proizvesti bliske odnose. Potrebno je razvijati konkretne, obostrano korisne interese", zaključuje Ćerimagić.