Emir Hadžikadunić: Iran nije crno-bijela priča režima i naroda, američka podrška protestima nema veze s demokratijom

Profesore Hadžikadunić, protesti s kraja prošle i početka ove godine u Iranu nisu ni prvi, a vjerovatno neće biti ni posljednji. Zašto su Iranci opet na ulicama?

Proteste u Iranu ne možemo razumjeti kroz pojednostavljene narative o "režimu" i "narodu", niti kroz crno-bijelu logiku "teokratije" naspram "demokratije". Iran nije monolit. On je živ društveni, politički i geopolitički mozaik, više nalik perzijskom ćilimu sa mnogo čvorova, boja i ornamenata. Ako želite razumjeti i proteste i reakcije vlasti, morate gledati kroz najmanje tri različite dioptrije. Prva je geopolitička. Druga je regionalna (bliskoistočna). Treća je unutrašnja (iranska). Ignorisati bilo koju od tih perspektiva znači pogrešno čitati cijelu sliku.

Kako geopolitička dinamika utiče na unutrašnja dešavanja u Iranu?

U samom središtu geopolitičkog mozaika nalaze se problematični američko-iranski odnosi. Strategija Sjedinjenih Država prema Iranu predstavlja generacijsku borbu svih američkih administracija od 1979. godine do danas. Od Cartera do Trumpa, nijedna administracija nije prihvatila činjenicu da Iran vodi nezavisnu vanjsku politiku, da nije pod američkom kapom. Sankcije, izolacije, prijetnje, specijalni, pa čak i konvencionalni rat, samo su različiti instrumenti iste politike SAD-a. Ono što se mijenjalo nisu ciljevi, već geopolitički kontekst u kojem se ta generacijska borba vodila. I današnja uloga Sjedinjenih Država na globalnim tačkama napetosti najbolja je potvrda te dinamike. Zajedničko Iranu, Venecueli i Grenlandu nisu nužno ni demokratija ni naftni resursi, već američko strateško rivalstvo s Kinom, a djelimično i s Rusijom.

U tom okviru, američka podrška iranskim demonstrantima, kao i eventualna vojna intervencija u njihovu korist, nije izraz posebne privrženosti Irancima niti dokaz dosljedne posvećenosti demokratiji. Riječ je o dijelu mnogo šire strategije, čiji je cilj da Iran prestane biti dio osovine s Kinom i Rusijom. Iran, Venecuela i Grenland u tom smislu postaju tačke presjeka, polja na šahovskoj tabli na kojoj Sjedinjene Države igraju bijelim figurama.

Koliko bliskoistočna dinamika utiče na ono što se danas dešava unutar Irana?

U središtu bliskoistočne regionalne dinamike nalazi se jedina nuklearna sila tog prostora i njena dugoročna sigurnosna doktrina poznata kao "Željezni zid". Logika je jednostavna: "apsolutna" sigurnost Izraela pretpostavlja apsolutnu nesigurnost njegovog okruženja.

U takvom asimetričnom odnosu moći, Izrael zadržava slobodu da gotovo rutinski, bez ozbiljne odmazde, provodi preventivne i unilateralne vojne intervencije, onako kako to čini gotovo svakodnevno u Siriji i Libanu. Iz te perspektive, Iran također mora ostati trajno oslabljen, destabiliziran ili fragmentiran, lišen realne sposobnosti odvraćanja i mogućnosti da efikasno zaštiti vlastiti teritorij.

Međutim, Iran je gotovo jedina regionalna sila koja odbija prihvatiti podređeni vojni status i upravo zato nastupa kao aktivan, a ne pasivan akter regionalne politike. Iranska sposobnost projekcije moći, često označena pojmom forward defense, predstavlja ključnu prepreku izraelskoj doktrini "apsolutne sigurnosti". U dvanaestodnevnom ratu prošle godine Izrael nije ostvario sve svoje strateške ciljeve. Iranski raketni kapaciteti nisu uništeni, politički vrh nije „dekapitiran", a poredak Islamske Republike nije oboren. Čak ni u pogledu iranskih nuklearnih kapaciteta ne postoji potpuna sigurnost da su trajno onesposobljeni.

U tom kontekstu, iranski protesti su nastavak nezavršenog dvanaestodnevnog rata između Izraela i Irana, ali vođenog drugim sredstvima. Rat se, figurativno, premješta na ulice iranskih gradova. U jednoj duboko ciničnoj logici savremenih sukoba, Izrael vodi rat protiv Islamske Republike do posljednjeg iranskog demonstranta na ulicama Teherana ili posljednjeg pobunjenog iranskog Kurda, Baluča ili Arapa na sjeverozapadu, jugozapadu ili jugoistoku zemlje. Ciljevi Izraela i iranske opozicije u dijaspori, kao i pojedinih pobunjeničkih skupina etničkih manjina, preklapaju se u jednoj tački: rušenju poretka Islamske Republike. No to preklapanje je taktičko, a ne strateško. Izrael nema interes u stvaranju stabilnog i demokratskog Irana koji bi mogao ostvariti svoj puni društveni, ekonomski i sigurnosni potencijal. Takav Iran bio bi u direktnoj suprotnosti s logikom izraelske „apsolutne sigurnosti“. To je, uostalom, mnogo bolje razumio otac Pahlavi nego što to danas razumije njegov sin.

Kako izgleda lokalni (iranski) politički mozaik?

Iran iznutra nije monolitan. U toj zemlji istovremeno koegzistiraju različitosti: s jedne strane vladavina konzervativnog klera, a s druge, vjerovatno najvitalniji oblik političke participacije na Bliskom istoku. Prepliću se konzervativne i reformističke političke elite, režimska uniformnost i društvena pluralnost, vjerski ustroj i bogata kinematografija. Čak ni Islamska republika u svakodnevnom životu nije uspjela potpuno spriječiti miješanje šiijske islamske tradicije s predislamskim perzijskim identitetom, ali ni s elementima zapadnjačke, sekularne kulture. Otuda i dvije ključne odrednice u službenom imenu države: islamska i republika. Unutar tog složenog prostora često se javljaju opravdani protesti, ali istovremeno postoje i lojalnosti, kompromisi, strahovi i uvjerenja koja se ne mogu svesti na jedan politički slogan ili etiketu.

Iran izvana također nije monolitan. Milionska iranska dijaspora, koja je u pravilu najglasnija u zagovaranju rušenja Islamske republike, duboko je podijeljena. Jedni podržavaju prestolonasljednika Rezu Pehlavija, sina svrgnutog iranskog šaha Muhameda Reze Pahlavija. Drugi stoje iza ljevičarske kultne organizacije Mujahedin-e Khalq (MEK), koju predvodi Maryam Rajavi, organizacije koja je u jednom periodu bila označena kao teroristička, a danas uživa određenu podršku zapadnih država. Iako im je zajednički cilj rušenje postojećeg sistema, te grupe su međusobno duboko suprotstavljene.

Dodatni sloj društvenog mozaika čine manjinske etničke zajednice. Kurdi i Azeri na sjeverozapadu, Arapi u jugozapadnoj provinciji Khuzestan, te Baluči u jugoistočnom Sistan-Baluchistanu već decenijama artikulišu zahtjeve za većim pravima ili boljim uslovima života. Pojedine marginalne grupe povremeno posežu za nasiljem, uključujući i terorističke metode. Takve pojave istovremeno otvaraju prostor za vanjsko obavještajno infiltriranje i njihovu instrumentalizaciju, što dodatno komplikuje sigurnost Irana.

U slučaju hipotetičkog kolapsa postojećeg sistema, bez jasne dominacije jedne frakcije, Iran bi se vrlo brzo suočio s periodom unutrašnje implozije. Duboke linije razdvajanja između snaga koje teže centralizovanoj državi i onih koje zagovaraju veću autonomiju regionalnih i etničkih manjina, kao i ideološke podjele i sukobi, primjerice između MEK-a i monarhista tokom 1970-ih, ilustriraju dugotrajnu prirodu tih antagonizama. Iskustva Iraka, Libije i Sirije pokazuju da pokušaji demokratizacije, često potaknuti ili ubrzani vanjskom intervencijom, gotovo neminovno završavaju fragmentacijom moći i dugotrajnim unutrašnjim sukobima. U iranskom kontekstu, takav razvoj događaja vrlo vjerovatno bi vodio ka općem i brutalnom građanskom ratu. Da je takav ishod realna opasnost potvrđuju i dešavanja tokom posljednjih protesta, nereda i nasilja, u kojima je, po vlastitom priznanju iranskih izvora, u svega nekoliko dana ubijeno nekoliko hiljada demonstranata, izgrednika i instrumentaliziranih pobunjenika, kao i nekoliko stotina pripadnika sigurnosnih snaga.

Možete li u kontekstu lokalnog mozaika objasniti razloge za aktuelne proteste u Iranu?

Veliki broj Iranaca, iz različitih društvenih slojeva i kategorija, nezadovoljan je stanjem u zemlji. Jedni traže bolje ekonomske prilike, drugi više društvenih sloboda, a treći svoja manjinska prava.

Protesti, bilo prvih, drugih ili trećih, često su simptomi duboke, ali i dugotrajne dinamike između države i društva, uključujući i aktuelna dešavanja.

Nezadovoljstvo, međutim, proizlazi iz kombinacije subjektivnih i objektivnih faktora. Subjektivni razlozi uključuju visoku razinu korupcije, nesposobnost vlasti da se efikasno nose s inflacijom i nezaposlenošću, loše upravljanje državnim poslovima. Objektivni faktori proizlaze iz jednog od najrestriktivnijih režima međunarodnih sankcija na svijetu. Iranske vlasti nemaju pristup približno 100 milijardi dolara vlastitih sredstava zamrznutih u inostranstvu. Domaće banke i poslovni subjekti isključeni su iz međunarodnog platnog prometa i prisiljeni da funkcionišu kroz improvizirane, često primitivne oblike barter-ekonomije.

S druge strane, Iran ima sve predispozicije da postane "Njemačka Bliskog istoka": bogate prirodne resurse, energiju, tržište, obrazovane i sposobne ljude, te strateški položaj. Mada zvuči idealizirano, ključno je da Iranci sami, bez uplitanja stranih službi, kroz društveni dijalog i, ako je potrebno, kroz mirne proteste, štrajkove, neposluh, izgrade novi društveni ugovor, koji će od Irana stvoriti stabilnu i prosperitetnu državu.

Za to im sigurno neće trebati usluge Mosada, kojeg spominje bivši američki sekretar odbrane Mike Pompeo tvrdeći da su agenti te službe „na ulicama Teherana“. Neće im pomoći ni „demokratija“ koja bi došla s američkim bombama. Američki rezultat u toj vrsti društvenog inženjeringa je tanak: četiri administracije potrošile su dvadeset godina i trilione dolara da Talibane zamijene Talibanima.

Ako uzmemo u obzir subjektivne okolnosti, može li iranska vlada odgovoriti na opravdane zahtjeve demonstranata?

Osim što su znak društvenih strujanja, svaki novi protest polako, za mnoge Irance presporo, mijenja društvenu sliku Irana. Prvi primjer su masovni višemjesečni protesti 2022. godine, potaknuti tragičnim slučajem Mahse Amini, koja je preminula dok je bila u pritvoru zbog “nepropisnog” nošenja marame. Ti protesti pod sloganom Žena, Život, Sloboda (Women, Life, Freedom) nisu bili samo izrazi gnjeva, već i katalizatori društvenih promjena. Iako su vlasti na početku odgovorile represivno, mnoge Iranke sada biraju da ne nose maramu, dok patrole vjerske policije gotovo više nisu vidljive na ulicama. Ovaj primjer pokazuje da se iranska država ipak, makar postepeno, prilagođava društvenim zahtjevima.

Drugi primjer su protesti nakon predsjedničkih izbora 2009. godine, kada su birači izrazili sumnju u pobjedu Mahmuda Ahmedinedžada. Milioni su izašli na ulice u najmasovnijim protestima ikada od izbijanja Islamske revolucije, postavljajući pitanje: "Gdje je moj glas?“ Iako je izborna komisija proglasila Ahmedinedžada za konačnog pobjednika, a vlasti su na proteste odgovorile represivno, na prvim sljedećim predsjedničkim izborima pobijedila je reformistička struja tadašnjeg predsjednika Hasana Ruhanija, što opet pokazuje važnu unutrašnju političku dinamiku.