"Ekipe su na terenu", ali zašto to nije dovoljno: Sve naše prirodne i sistemske nepogode

Obilne snježne padavine u društvu obično pokrenu raspravu koja vodi u dvosmjernu ulicu. Za jedne je kriva vlast i nadležne institucije te prateća preduzeća, dok je za druge krivac individualni pristup, neosjetljivost građana, prevelika očekivanja i nepostojanje lične akcije i inicijative.

Istina je obično negdje u sredini, jer svako od sebe može krenuti i u skladu s mogućnostima doprinijeti čisteći svoj ulaz i dvorište. No, reakcija vlasti i nadležnih institucija jako često podsjeća na traženje izgovora, opravdanja i zakonskih uporišta.

Lanac odgovornosti u tom kontekstu je mnogo duži i širi.

Iako su očekivanja javnosti nekada možda i nerealna, u smislu brzine čišćenja ulica od snijega, stanje na terenu u danu kada su padavine prestale, (ne)funkcionisanje javnog prijevoza i niz izgovora zašto se nešto očisto, a nešto ipak ne u suštini pokazuju koliko strateški promišljamo, planiramo i koliko institucijalno razmišljamo o prevenciji.

Radnici koji rade na održavanju cesta, čišćenju ulica ili nekim sličnim poslovima nisu čarobnjaci, no tu se nameću pitanja za vlast o tome: Zašto se ranije nisu izdvojila sredstva za nabavku vozila za čišćenje, zašto nisu nabavljeni čistači snijega za trotoare, parkinge ili ulice gdje nije moguće pristupiti većim grtalicama? Kako je moguće da već sedam-osam godina nije nabavljeno nijedno novo vozilo za čišćenje snijega? Zašto se strateški ne investira u tu vrstu komunalnih usluga, ako se već pokazuje da se može investirati u javni prijevoz?

A da jedno mora pratiti drugo pokazala je situacija u nedjelju i ponedjeljak, gdje ni novi tramvaji ili trolejbusi nisu od pomoći ako neke druge službe ne djeluju adekvatno.

Najčešće rečenice koje se mogu čuti i sada, kada je snijeg uzrokovao probleme, ali i kod svake druge nepogode, jesu: "Ekipe su na terenu". "Radi se po prioritetima". "Radi se po zakonu".

Ipak, to očito nije dovoljno, jer nam evidentno nedostaje mehanizacije, bolje organizacije i promišljanja unaprijed, dakle prevencije.

I snijeg je samo jedan primjer. Tragedija u Donjoj Jablanici krajem 2024. godine, potom požar u Domu penzionera u Tuzli, klizišta i niz drugih primjera pokazuju koliko djelujemo ad hoc ili tek nakon što se dogodi određena tragedija. Na bilo kojem nivou vlasti gotovo da ne postoji vidljiva strategija i plansko djelovanje u cilju prevencije. Ne uči se ni na tuđim greškama, već se u najvećem broju slučajeva djeluje jako kruto, ograničeno uz zakonska opravdanja kako nije moguće drugačije.

I tek kada stručni i sposobni budu vodili institucije i javna preduzeća moći će se početi govoriti o planiranju. Tek kada politika rastereti javni sektor moći će se govoriti o prevenciji. Sve ostalo je instant populizam.