Damir Ovčina donosi predstavu "Kad sam bio hodža": Ustranačeni kravataši se ne otimaju za ovaj roman

Njegov roman "Kad sam bio hodža" govori o zločinima Vojske Republike Srpske i paravojnih formacija na Grbavici, sarajevskom naselju koje je tri godine bilo izolovano od ostatka grada. Odmah nakon objave izazvao je veliko interesovanje čitatelja. Ovčina je na postavljanju istoimene predstave radio sam. Pitali smo ga je li razlog za ovaj korak bio neadekvatan odnos institucija kulture prema ovom remek-djelu ili je od početka namjeravao da sve ovako ispadne.

"Što stariji, više sam na sebe oslonjen. U ovih devet godina od objavljivanja 'Hodže', to se ubrzalo i ogolilo. Institucije od mjesne zajednice preko škola do ministarstva vanjskih i mahalaških poslova štetočinske su zaštitne radionice. U pravilu služe same sebi i svode najbolje zamisli na karikature i idiotluke. Kakogod, tjeram svoje prvo što hoću, drugo što moram. Kultura je mentalna mašina u kojoj neki narod živi. Neka vrsta operativnog sistema. Živa, a nadogradljiva. Institucije su ovakve kakve ih vlasti već makar zadnjih stotinjak godina oblikuju umrtvljujuće. Nikakve. Te nikakvosti se, vala, nakupilo pa sad djeluje nataloženom lažnošću k'o kamatom. Sve što valja, doći će, dođe l' ikako mimo ustanova i budžetskih i fondaških ubleha. Tržište osobađa. Ipak, još ne bih postavljao ovaj tekst da nisam, poslije par pokušaja s pozorištima, ne da mi nešto daju nit' oni moje postave, nego samo iznajme prostor, zapuc'o u Historijski muzej BiH. Tamo ispalo dobro i prijateljski. Hvala im, vala, puno", rekao je.

U predstavi glume Karla Matošić Gvozden, koju pozorišna publika u BiH odavno poznaje i mladi glumac Asadullah Nekemi. Koliko je izazovno raditi na ovoj bolnoj tematici s umjetnicima koji tokom opsade Sarajeva nisu ni bili rođeni?

"Književnost je približavanje i nepoznatog i dalekog i najdaljeg da boli i grije k'o svoje. Za ljude godina mojih, glumaca mi se čini da lutaju u moru informacija k'o po deponiji, al' nema lakog puta ni aplikacija za shvatanje prošlosti koje same rade. To je moguće jedino čitanjem ozbiljnih, a zabavnih stvari, a čitanje je poduzetništvo. Za to treba imati i sreće da nekako dođeš do dobrih knjiga. Nije teško raditi s glumcima s te strane poznavanja činjenica, a njihovo pa i uosjećavanje gledalaca zavisi od snage napisanog. Nikakvi projekti ni puki podaci ni powerpointi ni napričavanja ne pomažu puno. Svega što valja je malo", smatra.

Predstavu "Kad sam bio hodža" možete gledati 10. oktobra u Historijskom muzeju BiH u Sarajevu s početkom u 20 sati. Repriza je 11. oktobra u istom terminu. Ulaznice možete nabaviti putem maila [email protected] ili Instagram profila damirovcinaimpruva.

"Kad sam bio hodža" priča o ličnom iskustvu u kojem su isprepletene stravične životne priče više ljudi. Zanimalo nas je kako je to sve uopće moguće predočiti u jednu predstavu i je li tokom ovog procesa imalo strah da će nešto izostaviti zarad pozorišne forme koja mora biti zadovoljena.

"Ja vjerujem da sam u romanu kao nadmoćnom, sveobuhvatnom načinu dao dovoljno širine, dubine, detalja. Nema potrebe da ih sve ponavljam u igri na pozornici. Eno ih u knjizi na sigurnom. Taj široki, nesputani zahvat romana predstava ne može stići, ali i svaka pjesma dobro napisana pa i drama mora na malom terenu ovdje od dvadesetak strana držati puninu i istinu svog svijeta kroz taj detalj života", kazao je.

Dodao je da pozorište vuče u napuhanost i simbolizaciju, što je njemu tuđe i odvratno pa se držao istog načela kao pri pisanju romana, a to je poštenje prikaza kao cilj.

"Slika kao način. Kamera kao alat zamijenjen riječima. Na pozornicu sam stavio ono čemu je tu mjesto, a ostalo je ispod. Priče udaraju nerečenim. Književnost nerijetko boluje od prepričavanja. Od raznih tumačenja. Šupljaže i usiljenosti. Na pozornici je to još odvratnije. Drama je ipak prije i poslije svega razgovor pa i govor. Priča uživo. Sve drugo je drugo. Uvjeren u to pravim svoje na svoj način ne mareći nizašta, već za vlastito shvatanje", ispričao je.

U jednom od ranijih intervjua je na pitanje kako piše, između ostalog, naveo da u "Kad sam bio hodža" nije znao šta radi, ali je znao šta hoće. Je li tu satisfakciju nakon pisanja uspio upotpuniti režiranjem predstave?

"Objavivši 'Hodžu', ja sam se oslobodio samonametnutog pritiska teme, ali razmišljanje o načinu pisanja nikad ne prestaje i roman je, k'o i svaki napisani oblik, živ. Pišući filmski scenarij pa pjesme pa priču pa sad dramu, vraćao sam se na likove, shvativši da prostora ima puno i za ove forme. Likovi ni njihovi odnosi nisu iscrpljeni. Nisu završeni. Postavljajući ovo sad, ja opet razmišljam najviše o tome koliko sam ih privolio da govore. Koliko ih shvatio i pošteno prikazao. Likovi se opiru diktaturi pisca. Jače i slobodnije nego ljudi. I glumci unose svoje u likove i ja gledam kako to novo nastaje od moje već davne zamisli. U tom je zadovoljština. U živosti i neiscrpljivosti napisanog. U mogućnosti stalnog usavršavanja jedne priče kroz nove forme", odgovorio je.

Razgovarali smo i o tome vjeruje li da se putem predstave, kroz ponovno preživljavanje najgorih stvari koje ljudski um može zamisliti, zapravo može postići katarza koja bi PTSP-ovsku svakodnevnicu učinila barem malo više podnošljivom.

"Ljudi teže pravdi poslije svega, a nje nema od hladnih sebi okrenutih sudova. Nema utjehe ni zadovoljstva u frazama ni procedurama. Narod je gladan smisla i istine koju ne može donijeti ništa koliko umjetnost, a ona je rijetka. Tu, čini mi se, općenarodnu potrebu za nečim iskupljujućim i pročišćujućim zlorabi neprestano sva budžetska i fondaška, jalova, lažna šatro umjetnost. Čovjek i kad ne umije sam sebi objasniti problem svog svijeta i naroda, žudi rješenje i istinu koju, mislim, priča u svojoj jednostavnosti mora donijeti. Sabrati iskustvo i učiniti ga zanimljivim, pamtljivim, nadahnjujućim, korisnim, općeshvatljivim. Vjerujem da jedino dobro napisanom pričom, a i film i drama su priče, možemo izaći iz osjećaja nemoći i zatvorenosti u muku i neuspjeh. Iz neshvatanja i bezvoljnosti", ispričao je.

Sasvim je sigurno da će predstava doživjeti trijumf, baš kao što je to bio slučaj s knjigom. Govoreći o tome kako bi reagovao da je političari pokušaju učiniti svojim instrumentom kako bi se zalagali za narativ svojih stranaka i onoga što bi im moglo koristiti u datom trenutku, Ovčina navodi:

"Zadnjih godina štampam i prodajem uglavnom dostavljajući svoje knjige i upoznao tako vlastitih čitalaca. Ima i električar i doktor i vozač i poneki učitelj. Arhitekt i muzičar. Bude slikar pa i glumac i penzioner i pekar. Mogu zamisliti i kozmetičarku i svakog ko pošteno živi, al' još ni đavolji takozvani političar. Nisam siguran da mi imamo takvih ustranačenih kravataša kadrih pročitati i sto smislenih strana. Oni se sigurno ne otimaju o romane, a pogotovo ne o ovaj. Kad smo kod njih k'o notornog simptoma naše zaglavljenosti u šupljažu i pohlepu, da kažem šta bi moralo s njima da se radi. Prvo, da ta interesna udruženja besramnih bezveznjaka gladeža budu plaćana isključivo od članarina. Marke od poreza. Drugo, da svi parlamenti od općine do onog nekadašnjeg izvršnog vijeća ne smiju feninga dobijati za delegate ni komisije. Feninga da se ne plaća parlamentarna vlast, ali da odgovara za svaki kretenski zakon za sve majmunske procedure. Za užas sudske i tužilačke komocije."

Dodao je da ta izabrana vlast mora odgovarati za neizravno postavljenu sudsku i izvršnu, ako ništa da se zna ko postavlja predsjednika suda i glavnog tužioca.

"Ne može tužilac postavljati tužioca, a sudija sudiju k'o u zezanciji. Koji građanin hoće kakvu delegatsku protuhu ohrabriti, nek' mu može uplatiti marku ili hiljadu, a svakako ga može zakititi kad ga sretne, ali koji neće, a garantujem da malo ko hoće, nek' ne uplati. Ovako, u izokrenutoj igri, oni koji neće plaćaju budale da ih upropaštavaju, a sebe bogate pod maskom demokratije. Sve potrebito neće sama vlast dati, naravno. Tu su najgori. Mora narod shvatiti kroz nešto. To nešto su knjige i novine. Ona djela koja zrače svojom prisutnošću. Neko to mora uvjerljivo reći pa ponavljati. Izgovoriti napokon mirno da to postane dio kulture. Naš softver. Nema drugog puta. Niko naše probleme ne može riješiti sa strane. Nema tog, nikad se nije ni rodio", kazao je.

Generalno govoreći, u predstavama koje se bave opsadom Sarajeva, odnosno Bosne i Hercegovine, koje imamo priliku gledati na daskama naših pozorišta, kao da je zabranjeno "ići do kraja" i zločin nazvati pravim imenom, kao da stidljivo govorimo o svemu onome kroz šta smo kao narod prošli. Je li i tu politika nezamjeranja umiješala svoje prste i vidi li Ovčina nadu u skidanju blokade institucija kulture u tom smislu?

"Predstave, kao i priče, moraju uvjeriti neizgovorenim. Gledalac lako shvata i ne treba mu crtati. Sve što smo prošli i prolazimo ne možemo pretvoriti u snagu kuknjavom ni kukavičlukom, nikakvom patetikom. Mislim da roman ili film dobro napravljeni svojom ostvarenošću nadahnjuju i ohrabruju, a ne pokušavaju objasniti niti ubijediti. Institucije kulture su zgrade. Oni koji tamo rade, a posebno ih vode, su stvarni. Ustanove razne pa i takozvane kulturne teže postati baleti i opere. Dekorativni, ni na šta obavezni, prazni i lažni, ali dobro plaćeni cehovski odbori. Vlastohlapljivcima baš to treba. Prebace nešto tuđih para kad ovi zakukaju da kultura nije potrošnja. Ipak, rješenja neće doći od ustanova, već onih koji sami za sebe od svog i zbog sebe nešto prave", ispričao je.

Osvrnuo se i na planove da "Kad sam bio hodža" bude pretočen u seriju i film koji bi režirao bh. reditelj Ademir Kenović, kako je ranije najavljeno.

"Neki dan s Kenovićem bio na kafi pa veli da bi moglo bit'", kazao je Ovčina na kraju razgovora za Klix.ba.