U Sarajevu se novac baca u kontejnere, a zatim zakopava na deponiji

Taj podsticaj podrazumijeva da cijena odvoza smeća bude određena količinom bačenog smeća, kao što je to u Ljubljani, a ne brojem metara kvadratnih stambenog ili poslovnog prostora, kao što je to u Sarajevu.

Veći broj metara kvadratnih nužno ne znači više smeća. Ispravnija od naplate po metru kvadratnom, ali manje ispravna od naplate po samoj količini jeste naplata odvoza smeća po broju članova domaćinstva. Naplata po broju članova domaćinstva je manje ispravna od naplate po količini smeća jer nije nužno da će npr. tročlano domaćinstvo imati manje smeća od četveročlanog domaćinstva.

Svako domaćinstvo u Ljubljani ima fiksni trošak odvoza smeća, a dodatno se naplaćuje odvoz koji premašuje fiksni trošak. Smeće se sortira i tako sortirano baca u podzemne spremnike koje građani otvaraju karticom. Nadležni na taj način imaju uvid u ovaj proces.

To je sistem kojim se stanovništvo podstiče na smanjenje količine smeća. Naime, svako ko ne želi platiti više za odvoz smeća će biti racionalniji u kupovini ili u korištenju onoga što već ima. Primjera radi, kupit će hranu u količini s kojom će biti u manjem riziku da je baci ili neće kupiti odjevni komad zbog nekoliko nošenja. Novac kojim bi više platio za odvoz smeća može iskoristiti za kvalitetniji ili dodatni obrok.

Manje smeća znači i čistiji grad, tj. smanjenje rizika od bolesti kao što je leptospiroza, od koje je prethodnih dana oboljelo više građana Sarajeva. Zdravlje nema novčanu vrijednost, ali liječenje ima. Trošak liječenja može biti veći od troška smanjenja količine smeća.

Ne završava se sve sa smanjenjem te količine u kontejnerima. Nužno je da se smeće i otpad recikliraju što više, a ne da se odvezu na deponiju, kakva je ona u sarajevskim Smiljevićima, i tamo se zakopaju. Procjena je da se u bh. glavnom gradu reciklira tek nešto više od 10 posto smeća i otpada, a ostatak se zakopa na Smiljevićima. Dakle, zakopavaju se gomile nečega što se može ponovo upotrijebiti.

Primjera radi, zakopavaju se majice i farmerice, za čiju se proizvodnju potroši mnogo neprocjenjivog resursa. Naime, prema podacima Organizacije Ujedinjenih nacija za hranu i poljoprivredu (WFP), u proizvodnji majice potroši se 2.720 litara vode dok se u proizvodnji farmerica potroši 10.000 litara vode.

Reciklaža nije jedini način da se produži vijek trajanja onoga što je odloženo kao smeće i otpad. Vijek trajanja je moguće produžiti i popravkama, a te popravljene stvari prodavati. U Beču se mjesečno s otpada šalje 100 tona otpada, a koji zatim popravljaju i prodaju u second hand trgovinama.

Mnogi gradovi, među kojima su spomenuti Ljubljana i Beč, u energanama spaljuju smeće koje se može spaliti, a koje se ne može reciklirati. Spaljivanjem smeća se proizvodi električna i/ili toplotna energija za domaćinstva i privredu. Riječ je o energiji čija cijena u dobroj mjeri određuje cijenu robe i usluga.

Za smanjenje količine smeća potrebna su i reciklažna dvorišta. U Kantonu Sarajevo, koje ima više od 400.000 stanovnika, postoje tri reciklažna dvorišta - na Smiljevićima, u Novom Sarajevu i Ilijašu.

Pa tako ako živite na Ilidži i želite kabasti otpad propisno odložiti, reciklažno dvorište u Novom Sarajevu je najbliže gdje to možete uraditi. Pritom, morate imati vozilo kojim će te ga prevesti. To što tri od devet sarajevskih općina imaju reciklažno dvorište je jedan od razloga zašto se kabasti otpad baca tamo gdje se ne bi smio bacati.

S obzirom na prethodno navedeno, jasno je da stanovnici Sarajeva s postojećim komunalnim sistemom u kontejnere doslovno bacaju novac koji se zatim zakopava na deponiji.