Favorit za Oscara inspirisan Brexitom: Nova karta Evrope - nekad i sad
Realizaciju filma koji oduzima dah potaknula je objava Brexita i pitanje koje Britanci postavljaju sebi ovih dana. Za šta su se borili?
Alfred Mendes, djed reditelja Sama Mendesa, volontirao je na bojnom polju u Prvom svjetskom ratu 1917. godine. Trećina njegovog bataljona se nije vratila kući, izgubivši živote na belgijskom ratištu Poelcappele. Za svoga unuka je imao dvije priče. Jednu o tome kako je nosio svog saborca na leđima preko neprijateljske teritorije, pa kad je stigao na odredište vidio je da je vojnik mrtav, jer je primio metak namjenjen zapravo njemu. Druga je bila o tome kako je vidio njemačkog pilota koji je izgubio glavu u ekspoziji, ali je i obezglavljen nastavio trčati.
Sam Mendes se ovih priča sjetio prilikom objave Brexita na osnovu rezultata referenduma 2016. godine i pomislio kako su se britanski vojnici borili za slobodnu Evropu u najkrvavijem ratu koji je za sobom ostavio desetine miliona vojnih i civilnih žrtava, prekrojivši kartu Evrope na način da su Austro-Ugarska i Osmansko Carstvo prestali postojati.
Veliki rat koji će okončati sve ratove i mršavi djed koji je stajao u rasadniku smrti poslužile su kao inspiracija za film “1917”, ratnu dramu koja je osvojila Zlatni globus za nabolji film u kategoriji drame, kao i onaj za režiju, i sa čak deset nominacija slovi za velikog favorita za predstojeće Oscare. O Drugom svjetskom ratu filmovi su uglavnom sve rekli, dok je Prvi bivao kompleksan za filmske autore zbog načina na koji je izgledalo bojno polje i ideja zbog kojih je vođen. To je bio rat, kako je izjavio Mendes, u kojem ste mogli ubiti vojnika na udaljenosti od jednog kilometra, a niste mogli komunicirati s nekim ko je od vas bio udaljen svega 20 metara. Veliki rat je zato skliznuo u haos, kao rezultat loše komunikacije i još goreg “menadžmenta”, onako kako je četvrta sezona humorističke serije “Blackadder Goes Forth” uspjela dočarati kroz tipični gubitnički humor vezan za Baldricka, lukave planove i ekipu u rovu. Nadalje, tu su filmovi “Paths of Glory” (1957.) i “Velika iluzija” (1937.) Jeana Renoira, kinematografski klasici o WWI.
Vrijeme je najgori neprijatelj
Dva Britanska vojnika Schofield i Blake (George MacKay i Dean-Charles Chapman) moraju preći kilometre bojnog polja na Hinderburškoj liniji kako bi prenijeli poruku koja će spriječiti masakar dva bataljona (1600 vojnika). U sklopu operacije Alberich, Nijemci pripremaju zasjedu i presjekli su telefonske veze, a jedan od dvojice vojnika je posebno motivisan da izvrši zadatak, jer se u jedinici koja je u opasnosti nalazi njegov brat. Oni moraju doći do pukovnika MacKenzieja i uručiti mu pismo sa zapovijedi generala Erinmorea da odustane od planiranog napada. Tada nastupa avantura u jednom naoko neprekinutom kadru, što je postignuto zahvaljujućii kompjuterskoj animaciji. Dugi kadar povećava naizvjesnost i napetost, a pred nama se otvara bojno polje, rovovi i ničija zemlja, leševi u blatu i debeli štakori koji gmižu po raspadnutim tijelima. Prizori rovova ispunjenih vraćama s pijeskom smjenjuju se s prekrasnim pejzažima, gdje je potpuno neizvjesno šta će se dogoditi u narednih nekoliko sekundi, što najbolje opisuje tagline filma: Time is the enemy. Svaki je trenutak važan, a izgubiti samo jednu sekundu može biti smrtonosno.
I dok publika biva doslovno uvučena u historijski trenutak na Francuskom tlu, kada se miris smrti osjećao u zraku, nameće se pitanje smisla, ciljeva i moralnosti, čiji je jedini prizvuk postojao u ekstenzivnim govorima zapovjednika. Poštovanja između oficirima nema, a upute za orjentaciju koje dobivaju od njih se obično vežu za određenu lokaciju na kojoj je leš čovjeka presavijenog preko žice ili mrtvog konja, čiji smrad služi kao orjentir u noći. Vojnici više ne znaju ni koji je dan i sve što čekaju je dolazak smjene.
Za reditelja Mendesa je bilo važno da se film snimi u jednom kadru, i za to su bile potrebne mukotrpne probe, koje su trajale šest mjeseci. U ovom slučaju iz Mendesa je progovorio pozorišni reditelj, koji ima dugu karijeru na londonskom West Endu. Debi na igranom filmu britanskog reditelja Sama Mendesa dogodio se vrlo zapaženim filmom “American Beauty” (1999.), koji je osvojio Oscara za najbolji režiju, a koji je također imao elemente teatarskog dijaloga. Američka subverzivna drama, prevedena kao “Vrtlog života”, na prijelazu milenija govorila je o rušenju američkog sna, a preko porodice koja sanja velike snove u malom predgrađu.
Snimati film “1917”, s pripremama mizanscena (kretanja u scenografiji) kao za pozorišnu predstavu, bilo je jako teško, obzirom da su glumci trebali slijediti svoje znakove u blatu, ali i zbog nepredvidivosti kako će se jedna beba i nekoliko životnja ponašati u datom trenutku pred kamerom. Zanimljiva je pojava dva velika britanska glumca s melodičnim akcentom, Colin Firth na početku filma i Benedict Cumberbatch na kraju, u ulogama generala i pukovnika.
Film “1917” je dobar primjer kako tehnička dostignuća trebaju pratiti i biti u funkciji naracije, a ne postati sredstvo za postizanje puke atrakcije. Glumci su u prvom planu, njihova akcija i emocije koje stvaraju. Za svaki izraz ljudskosti dvojice vojnika spremna je bodlja na žici ili metak koji će ih podsjetiti da se nalaze u surovoj igri pukog preživljavanja, u kojem ne trebaju tražiti smisao. Vojnici moraju ispuniti zapovijed, ne pitati za cijenu i konačni ishod, te ukoliko je moguće pokušati preživjeti.
Zahvaljujući dugoj kolonijalnoj prošlosti, Velika Britanija je uvijek imala kompleks superiornosti prema zemljama kontinentalne Evrope i tome je doprinosila izoliranost otoka, jak osjećaj nacionalne pripadnosti, Engleska Crkva i osjećaj neovisnosti. Nikada nije bila ničijim plijenom, a uticala je na globalna dešavanja i način na koji su se pisale nove geografske karte. Kao vojna i ekonomska sila svoj je autoritet dokazala u oba svjetska rata. Brexit, kao izlazak zemlje iz članstva EU, za dominantne političke ciljeve zapravo ima strahove. Strah od navale migranata i, paradoksalno, strah od ulaska Turske u EU, zemlje koja je stvorena nakon Prvog svjetskog rata, kada je Versajskim ugovorom i još nekoliko mirovnih ugovora ukinuto Osmasko Carstvo, a stvorena Republika Turska.
Djed Alfred Mendes i njegovi saborci Britanci su oslobodili Evropu, ali nakon nešto malo više od sto godina, u ponoć nastupa čarolija Brexita i Velika Britanija prestaje biti članica Evropske unije. Nove karte se crtaju, a možda bi mogla otpasti i neka žuta zvjezdica sa službene plave zastave. Ako je historija učiteljica života, možda ne bi bilo loše ponoviti neku lekciju, ako ništa makar kroz filmove o Prvom svjetskom ratu. Uzroci rata svih ratova nisu do kraja razjašnjeni, ali jedna od teorija (pored pucnja u Franza Ferdinanda i Sofiju) govori da se radilo o ekonomskim razlozima i kašnjenju Njemačke, Italije i Japana u kolonijalnoj ekspanziji. Kakvim će ekonomskim posljedicama rezultirati Brexit pokazaće vrijeme koje je pred nama. Kako kaže general Erinmore (Colin Firth) u filmu “1917” izdavajući naredbu dvojici vojnika: “U ponore pakla il’ na prijestolje moći, najprije stigne onaj koji sam putem kroči”.
Distribucija filma “1917” još uvijek traje u svjetskim kinima, a već 10. februara, u najvažnijoj noći u Hollywoodu, saznaćemo broj Oscara koji će završiti u rukama Sama Mendesa i njegove ekipe.
