Svjetska banka: Veliki nivo javne potrošnje rizičan kad su javne institucije slabe

Studija koristi kvantitativnu analizu i studije slučaja da bi potvrdila da produktivnija javna potrošnja, manji fiskalni deficiti i veće oslanjanje na poreze koji ne dovode do poremećaja mogu potaći ekonomski rast.

Izvještaj daje pregled trendova javne potrošnje i oporezivanja u istočnoj Evropi, Turskoj i centralnoj Aziji (ECA) od 1990-ih i poredi ih s trendovima u zemljama u drugim dijelovima svijeta koje ostvaruju brzi rast.

Zemlje sa srednjim nivoom prihoda u istočnoj Evropi tipično imaju veću potrošnju vlade nego uporedive zemlje u Aziji ili Latinskoj Americi zbog većih socijalnih transfera.

Primarna javna potrošnja u Hrvatskoj je više nego duplo veća u odnosu na Tajland, a osam istočnoevropskih zemalja koje su pristupile EU 2004. na socijalne transfere prosječno troše tri puta više nego Koreja.

Zemlje s nižim nivoom prihoda u ECA regiji imaju manju vladinu potrošnju, po obimu bližu uporedivim zemljama koje ostvaruju brzi rast.

Kad javna potrošnja pređe oko jedne trećine BDP-a, veća potrošnja je udružena s većim rastom u zemljama sa slabim upravljanjem, ali takva veza ne postoji u zemlja s dobrim upravljanjem.

“Veliki nivo javne potrošnje je rizičan kada su javne institucije slabe,” kaže šef ureda Svjetske banke u zemlji i jedan od urednika izvještaja Aristomene Varoudakis.

Manja je vjerovatnoća, kako dodaje, da će se novac dobro trošiti, a veća je vjerovatnoća da će se pojaviti fiskalni deficit i da će veći porezi potrebni za financiranje takve potrošnje dovesti do poremećaja poslovanja i odluka radnika.

“Najveći izazov u većini zemalja u ECA regiji je povećati efikasnost javne potrošnje,” ističe direktorica sektora Svjetske banke i jedna od urednika izvještaja Cheryl Gray dodajući da je to posebno značajno za jačanje izgleda za rast i osiguranje da stanovništvo ima koristi od rashoda na zdravstvo, obrazovanje, penzije i infrastrukturu.

Studija daje preporuke za politiku za jačanje efikasnosti i efektivnosti javne potrošnje u ta četiri sektora, na osnovu iskustava zemalja s velikim rastom kao što su Čile, Koreja i Irska.

U obrazovanju i zdravstvu, naprimjer, istočna Evropa ostvaruje dobre rezultate, ali uz visoke troškove.

Preusmjeravanje potrošnje sa skupih stručnih obrazovnih programa i skupog bolničkog zbrinjavanja, na financiranje per capita i usklađivanje pokrivanja troškova između vlade i učenika/studenata, odnosno pacijenata bi moglo pomoći da se javna potrošnja učini efektivnijom i da daje bolje rezultate.

Ulaganje u infrastrukturu može pomoći jačanju ekonomskog rasta ako bude adekvatan izbor projekata i aktivnosti i ako se troškovi održavanja adekvatno financiraju.

Ukidanje implicitnih subvencija, posebno za električnu energiju i vodu, mogu osloboditi sredstva za održavanje i istovremeno učiniti infrastrukturu privlačnijom za privatne investitore.

Reforme penzionog sistema trebaju stvoriti fiskalni prostor za javnu potrošnju kojom se jača rast uz nastavak zaštite najugroženijih.

U zemljama sa srednjim nivoom prihoda, javne penzije trebaju biti dalje pojednostavljene i nadopunjene privatnim penzionim stubovima i socijalnom pomoći koja zavisi od imovnog stanja.

Što se tiče prihodovne strane budžeta, studija se fokusira na dva pitanja - kakav je ekonomski utjecaj reformi linearnih poreza na prihod koje se provode u istočnoj Evropi i kako se mogu smanjiti porezi na radnu snagu da bi se stimuliralo zapošljavanje?

“Reforme linearnih poreza na prihod generalno imaju pozitivan utjecaj u istočnoj Evropi, ali trebaju biti nadopunjene dodatnim koracima za modernizaciju administracije poreza i smanjenje oporezivanja radne snage,” kaže viši ekonomist Svjetske banke i jedna od urednika izvještaja Tracey Lane.

Uprkos reformama poreza na prihod, porez na radnu snagu je i dalje značajno veći u istočnoj Evropi nego u uporedivim zemljama i u vezi je s manjom formalnom zaposlenošću i rastom.

Ključ za smanjenje oporezivanja radne snage i stimulaciju zapošljavanje je reforma socijalnih naknada i prebacivanje dijela financiranja na generalne prihode umjesto oslanjanja na poreze na plaće.