Rumun koji je u tri godine broj zaposlenih povećao za 30 puta: Mladi, velike stvari ne dolaze s ravnotežom u životu

I sam je u posljednjih pet godina poslovni anđeo, tj. poduzetnik koji svoj novac investira u startup kompanije u njihovoj ranoj fazi. U tim investicijama je fokusiran na tehnološke startupe u istočnoj i centralnoj Evropi. Investicije realizira vodeći kompaniju TechAngels, čije je sjedište u Bukureštu.

Jedna od stvari koja je obilježila Mariusovu dosadašnju karijeru jeste njegov raniji angažman u američkoj kompaniji UiPath za automatizaciju poslovanja, i to na poziciji izvršnog direktora za strateško upravljanje ljudskim resursima. Naime, u ovoj kompaniji je u tri godine povećao broj zaposlenih sa 100 na tri hiljade.

Ovaj inženjer elektrotehnike i računarstva je u intervjuu za Klix.ba govorio o tehnološkom zaostatku Evrope u odnosu na Sjedinjene Američke Države i Kinu, Silicijskoj dolini, dijaspori i generaciji Z (osobe rođene od 1997. do 2012.) na tržištu rada.

Koliko Evropa zaostaje u tehnološkom razvoju u odnosu na SAD i Kinu i zašto je to tako?

Mislim da Evropa u tehnološkom razvoju ne zaostaje mnogo. Vjerujem da zaostaje u finansiranju, rizičnom kapitalu (venture capital) koji bi podržao tehnološki razvoj. Ako se osvrnete na broj visokoobrazovanih sa znanjem i utjecajem u polju vještačke inteligencije, mašinskog učenja, kvantne tehnologije - zaista naprednim tehnološkim oblastima, primijetit ćete da Evropa i dalje dominira po broju takvih talenata na 100 hiljada stanovnika.

Dakle, Evropa je još uvijek veoma dobar izvor talenata. Osim toga, odlično je istraživačko središte. Pitanje jeste zašto ti istraživači, ti veoma pametni ljudi s doktoratima iz spomenutih oblasti, odlaze u SAD, umjesto da ostanu u Evropi i akademsko znanje primjene u komercijalne svrhe.

Odgovor na prethodno pitanje jeste taj što Amerika nudi jedinstveno tržište. Naime, američko tržište je snažno i likvidno, s odličnim prilikama, ne samo za izgradnju karijere, već i za sticanje bogatstva.

Ranije ste izjavili da Evropa ne treba svoju Silicijsku dolinu, već da London treba biti London, Pariz treba biti Pariz itd. Možete li objasniti ovaj stav?

Sarajevo treba biti Sarajevo. Pokušalo se oponašati model koji će funkcionirati za one izvan Silicijske doline. Silicijska dolina je to što jeste, što sam shvatio iz podcasta (kanadskog novinara) Malcoma Gladwella.

Naime, začeci onoga što Silicijska dolina jeste sežu do vremena kada je majka (američkog fizičara i inovatora) Williama Shockleya živjela u gradiću Palo Alto, gdje se nalazi Silicijska dolina. Shockley je sjedište svoje kompanije za poluprovodnike Shockley Semiconductor premjestio upravo u Palo Altu. Silicijska dolina je kasnije postala mjesto s velikom koncentracijom talenata, uz veoma dobro finansiranje startupa u njihovoj ranoj fazi.

Ne možemo kopirati ono što su Amerikanci uradili, čak ni u domenu poreza. Jednostavno ne možemo jer je Evropa drugačija. Drugačiji su naši rezultati u oblasti istraživanja, naša historija u izgradnji industrije i tehnoloških kompanija. Trebali bismo koristiti izvore koje imamo i prestati se pretvarati da smo nešto što nismo.

London je nekada bio svjetski finansijski epicentar. No, likvidnost Londonske berze sada iznosi 0,5 posto dok berze u New Yorku iznosi 0,8 posto. Shodno tome, pokušajmo rješavati probleme koji su zaista naši problemi, umjesto da neprestano govorimo o kopiranju modela koji nikada nećemo ostvariti. To se jednostavno neće dogoditi.

Fokusirajmo se na važne stvari. London može biti odličan finansijski centar, Francuska ima najveću koncentraciju tehničkog talenta. Rumunija i Švedska su blizu Francuske. Zapadni Balkan je također sjajan za talente iz oblasti tehničkih nauka.

Međutim, o Rumuniji se govori kao o Silicijskoj dolini Evrope. Da li ste saglasni s tim?

Nadam se da nije tako. Želim da Rumunija bude svoj brend, a ne Silicijska dolina. Rumunija treba biti Rumunija.

Bosna i Hercegovina, kao i Rumunija, ima značajnu dijasporu. Kako iskoristiti njen potencijal i da li je dio te dijaspore moguće vratiti u matičnu zemlju?

Imamo odgovornost izgraditi infrastrukturu kojom ćemo dočekati te ljude, koji žele investirati u svojoj matičnoj zemlji. Podržati ih, kreirati ekosistem i napraviti platformu zbog koje će se osjećati da su dobrodošli - da imaju osjećaj da mogu dobiti podršku kako bi razumjeli šta se događa u zemlji.

Nadam se da će to biti omogućeno bh. dijaspori, koja možda želi u Bosni i hercegovini pokrenuti biznis. Osim toga, potrebno im je omogućiti strategiju izlaska na američko, britansko ili zapadnoevropsko tržište jer su naša tržišta vrlo mala.

I Bosna i Hercegovina i Rumunija imaju, ne bih rekao kontroverzne, već teške odnose sa svojim dijasporama. Ljudi nisu napustili Bosnu i Hercegovinu ili Rumuniju zato što im je život bio izuzetno dobar, već da probaju nešto drugačije. Nije to kao kad su Francuzi odlazili u London. To je potpuno drugačija priča. Odlazili su jer su imali poteškoće, nisu mogli izdržavati svoje porodice, mučili su se u svojoj državi izgraditi život i imali su ambiciju napraviti nešto drugačije.

Bosna i Hercegovina ima veliku dijasporu s obzirom na to koliko ima stanovnika. Proces njenog povratka bi trebao početi da prestanemo kriviti jedne druge, prestati problematizirati zašto je neko otišao, a zašto je neko ostao. Potrebno je ta pitanja ostaviti po strani i pitati se šta možemo zajedno uraditi kako bismo izgradili nešto što ima smisla za cijelu zajednicu.

Generacija Z stupa na tržište rada. Kakva su vaša iskustva s radnicima iz ove generacije?

Ja sam milenijalac, rođen sam 1984. Dio objašnjenja za udaljavanje mladih od tržišta rada jeste što su se neke stvari uzimali zdravo za gotovo, da će život stalno biti bolji i da će kvalitet života rasti iz generacije u generaciju. To je posebno izraženo u našem dijelu svijeta, poslije pada komunizma i prolaska kroz šokove. Znamo kakvi su ti šokovi bili u Bosni i Hercegovini. No, izlazeći iz svega toga očekivalo se da će životni standard stalno rasti.

Međutim, pristup digitalnim platformama i digitalnim sredstvima ne znači automatski rast kvaliteta života. Znači pristup informacijama, bolje informisanje, bolje obrazovanje ako to želite, ali nije garancija boljeg životnog standarda, kao ni pristup boljim šansama.

Mislim da je ovo područje u kojem mladi počinju shvatati da možda moraju trčati brže da bi prešli istu onu distancu koju su prešli oni poput mene tokom 1990-ih. To je dio odgovora na vaše pitanje.

Ništa nije nastalo, a da se ništa nije uradilo. Nevjerovatne stvari se događaju kada se ljude okupe i zajedno rade. No, nije lako izvući predanost koja se želi.

Problem je i u pandemiji koronavirusa. Naime, nekoliko godina, a ne nekoliko sedmica, govorilo se ljudima da ostanu kod kuće, da rade od kuće, da se školuju od kuće.

Dužnost je da radimo zajedno, bez obzira na generacijske razlike. Bosna i Hercegovina koju želite izgraditi za sutra, Rumunija koju želim izgraditi za sutra, gradi se iz generacije u generaciju. To nije stvar samo jedne generacije. I nije pitanje da je jedna generacija u pravu, a druga u krivu. Potrebno je međusobno razumijevanje.

Ono što bih poručio svim mladim radnicima jeste: Razumijem vašu potrebno za ravnotežom u životu, ali budite svjesni da se većina velikih stvari ne postiže kroz tu ravnotežu, već kroz cikluse. To su ciklusi u kojima se naporno radi, a onda dobro zabavlja i odmara. Život je u ciklusima. Primjera radi, sada sam mladi otac, posvećen djetetu, a kada to dijete odraste, uslijedit će drugačija životna faza. Kada je riječ o karijeri, potrebno je svoja očekivanja prilagoditi.