Do 2035. penzionisat će se 4,8 miliona ljudi, što je devet posto radne snage. Pred Merzovom vladom je uvjeriti mlađe da se odreknu više slobodnog vremena kako bi podstakli najveću evropsku ekonomiju. Njemačka će u sljedećih nekoliko godina biti među prvim najvažnijim zemljama koje će pokazati koliko brzo stare zapadne ekonomije se mogu izboriti s izazovima koje donosi penzionisanje.
Ekonomisti ukazuju na to da bi centralni dio Merzove strategije ekonomskog rasta, vrijedne bilion eura, trebalo biti rješavanje dileme oko radnog vremena.
"Više novca nije nešto što samo po sebi gradi put ili most. Za to su nam potrebni dodatni radnici", podsjetio je direktor Instituta za ekonomsko istraživanje (Ifo) Clemens Fuest.
Direktor Instituta za tržište rada i karijerni razvoj (IAB) Bernd Fitzenberger naglasio je da je dinamika njemačkog tržišta rada jedinstvena u razvijenom svijetu, ali je ipak daleko od toga da je riječ o naciji koja zabušava.
Koliko Nijemci rade
Broj zaposlenih i broj radnih sati je prošle godine bio rekordan, a razlog za to dijelom jesu strani radnici, čiji se broj u posljednjih 10 godina udvostručio na 6,3 miliona. Četiri od pet radno sposobnih osoba su zaposlene, što je jedna od najviših stopa zaposlenosti među bogatim državama. I Fitzenberger je napomenuo na to da je stopa zaposlenosti viša nego ikada prije.
Međutim, prema Organizaciji za ekonomsku saradnju i razvoj država (OECD), prosječno radno vrijeme po zaposlenom je prošle godine bilo rekordno kratko ako se izuzme pandemijska 2020. godina. Prosječno radno vrijeme u Njemačkoj je najkraće u odnosu na ostale bogate zemlje.
Kako se generacija baby-boomera (osobe rođene u periodu od 1946. do 1964.) penzioniše, manji broj radnih sati je prijetnja da se dodatno pogorša stanje na tržištu kojem već nedostaje radnika. To se prvenstveno odnosi na zdravstvo, obrazovanje i inženjerstvo.
"Dugoročna perspektiva je prilično mračna", upozorio je član vladinog Vijeća ekonomskih stručnjaka Martin Werding.
Procjena Vijeća jeste da bi nedostatak radnika u narednih nekoliko decenija mogao uzrokovati smanjenje ekonomskog rasta do 0,6 postotnih poena godišnje.
Odluke bivših vlada
Merz je sa 69 godina drugi najstariji njemački kancelar na početku svog mandata. Stariji je bio Konrad Adenauer koji je 1949., kada je prvi put izabran za kancelara, imao 73 godine. Iako bi Merz mogao biti uzor da se može raditi duže i napornije, neće mu biti lako uvjeriti ostatak zemlje u to.
Njemačko tržište rada je poslije Drugog svjetskog rata, 1950-ih i 1960-ih, oblikovano sindikalnom borbom za petodnevnu radnu sedmicu. Sindikalisti su 1980-ih stupili u jedan od najdužih štrajkova, tražeći smanjenje sedmičnog broja radnih sati sa 40 na 35. Mnogim današnjim kolektivnim ugovorima je određeno 37,8 radnih sati sedmično.
Kancelar Helmut Kohl je 1993. izazvao nezadovoljstvo izjavom da je Njemačka počela ličiti na "kolektivni zabavni park" zbog malog broja radnih sati tokom sedmice i čestog prijevremenog penzionisanja. Tada je prosječno radno vrijeme po zaposlenom smanjeno za 13,5 posto.
Odluka vlade Angele Merkel iz 2007. da podigne starosnu granicu za penzionisanje sa 65 na 67 godina i dalje je vrlo nepopularna među Nijemcima. Ta odluka još proganja i socijaldemokrate jer su je podržali.
Šta može uraditi nova vlada
Koalicionim sporazumom Merzove Kršćansko-demokratske unije (CDU) i Socijaldemokratske partije (SPD) je dogovoreno produženje radnog vremena i odgođeno penzionisanje. Ekonomisti su pozdravili ovaj dogovor.
No, profesor ekonomije na Univerzitetu u Minhenu i ekonomista Ifo-a Andreas Peichl smatra da su ideje još uvijek nejasne i da je, kako je izjavio, đavo u detaljima. Očekuje da će podsticaji za duži rad biti neučinkoviti, skupi i birokratska noćna mora.
Najveći potencijal za produženje radnog vremena je u armiji zaposlenih sa skraćenim radnim vremenom. Naime, njihov broj se od 1990-ih udvostručio - sada čine 30 posto radne snage, a uglavnom su to žene. Shodno tome, direktor Instituta za makroekonomiju i istraživanje poslovanja (IMK) Sebastian Dullien smatra da oni sa skraćenim radnim vremenom zapravo nisu dio radne snage, što znači da je slika o tržištu rada iskrivljena.
Naime, oni s punim radnim vremenom sedmično rade 40,2 sata, što je u prosjeku sat manje sedmično u odnosu na 1991. Međutim, kada se uračuna veliki broj onih sa skraćenim radnim vremenom, prosječno radno vrijeme po zaposlenom je 34 sata sedmično, što je sedam posto manje od prosjeka Evropske unije i 16 posto manje nego u Grčkoj.
Istraživanjima je ustanovljeno da mnogi oni sa skraćenim radnim vremenom žele produžiti svoje radno vrijeme, ali da se susreću s brojnim problemima. Jedan od tih problema jeste kako pronaći vrijeme za brigu o djeci, što je izraženo u većim gradovima.
"Nakon što se moja kćerka rodila prije sedam godina, prvo smo se brinuli o tome hoće li dobiti mjesto u jaslicama, zatim u vrtiću i školi", naglasila je 47-godišnja Ina Schmidt iz Minhena.
Schmidt radi 25 sati sedmično na odjeljenju dječije psihijatrije, djelatnosti u kojoj nedostaje kvalificiranih radnika. Voljela bi raditi 10 sati sedmično više, ali ne može jer je nezadovoljna kvalitetom podrške koju njena kćerka može dobiti poslije nastave u školi. Nedostatak kvalitetne brige o djeci je jedan od najčešćih razloga zašto žene ne rade puno radno vrijeme.
Međutim, postoje i drugi mehanizmi koje Merzova vlada može iskoristiti, ali nijedan nije popularan. Među njima je ukidanje jednog državnog praznika, što bi, prema Ifo-ovoj procjeni, godišnje generiralo dodatnih osam milijardi eura bruto društvenog proizvoda (BDP).
Osim toga, postoji mogućnost dodatnog podizanja starosne granice za penzionisanje i otežavanje prijevremenog penzionisanja. No, kako je istakao Werding iz Vijeća ekonomskih stručnjaka, takve ideje su političko minsko polje, piše list Financial Times.
