Priča Seada Kapetana iz ovog donjovakufskog naselja to najbolje potvrđuje.
Kao pogonski mašinbravar Sead je, skupa s mnogim svojim kolegama, prije rata radio u Tvornici biro mašina (TBM) u Bugojnu.
"Fino se zarađivalo i živjelo. Djeca su išla u školu. Supruga je vodila brigu o kući. Sve je išlo svojim tokom, i bilo onako kako je trebalo. Onda je izbio rat, nakon kojeg se sve promijenilo. Ostao sam bez posla i nisam znao kako prehraniti porodicu", prisjeća se.
Ideja da se počne baviti obradom drveta i izrađivati predmete od čije prodaje bi mogao imati kakvo-takvo primanje javila se, kaže, sasvim slučajno.
"Shvatio sam da se ne mogu vratiti na posao i da moram promijeniti profesiju. Poput mnogih, koji su to učinili prije mene, počeo sam obrađivati drvo. Naravno, u početku je išlo teško, a s vremenom sve lakše", priča Sead.
Novi zanat, dodaje, ne bi mijenjao. Ne zbog toga što mu donosi zaradu u kuću, već zbog toga što ga je jako zavolio.
"Poseban je osjećaj kada uzmete drvo i oblikujete ga u što god želite, i kada se to što ste napravili sviđa drugima isto koliko i vama. Mušterije najčešće uzimaju ukrasne predmeti koje pravim, mućkalice za mlijeko, banjice za rakiju, sofrice, bešičice za bebe. Trenutno radim neke sehare za kupca iz Turske, i ja se nadam da ću na ovaj način proširiti posao", kaže Sead.
Na kraju priznaje kako mu je žao što niko od mlađih članova njegove porodice nije zainteresiran da nastavi posao, kojim se on bavi posljednjih dvadesetak godina.
Nada se, ipak, da tradicija obrade drveta neće nestati i da će se još dugo zadržati u Pruscu i BiH.
Helem Nejse predstavio četvrti album: 15 novih pjesama s cijelim spektrom muzičkih žanrova
Utjecaj duhanskog dima na odjeću i čulo okusa: Šta su otkrili Stankica Stojanović i Eldar Resić
