Duga stagnacija
496

Nema naznaka da će se poboljšati uslovi rada i povećati plate, građani i dalje napuštaju BiH

Piše: Muamer Ćoralić
Foto: Arhiv/Klix.ba
Foto: Arhiv/Klix.ba
Plate u Bosni i Hercegovini bi mogle rasti maksimalno do 20 posto u narednih nekoliko godina, uz uslov da država smanji poreze i rastereti cijenu rada, podaci su udruženja poslodavaca. U međuvremenu, hiljade radnika nezadovoljnih uslovima rada i niskim platama napuštaju državu i egzistenciju traže u zemljama Evropske unije.

Sve prisutniji fenomen odlaska ljudi iz Bosne i Hercegovine po svim meridijanima i paralelama teško je ne primijetiti, a to, prema svemu sudeći, ne vide samo oni koji ne žele da vide ili nastoje tu brojku umanjiti ili obezvrijediti.

Kao razlog odlaska mnogi navode besperspektivnost i odsustvo bilo kakve nade da se stanje u Bosni i Hercegovini, prije svega u ekonomskom pogledu, može uskoro promijeniti. Sve češće državu napuštaju i oni koji rade, a kao razloge ističu loše uslove rada i niske plate.

"Logično je da ljudi odlaze iz BiH, kada znamo da ovdje rade u robovlasničkom poretku za 400-500 maraka. Odlaze svi. I stari i mladi. Plate će, sa druge strane, u administraciji 'na državnim jaslama' rasti, malo, ali sigurno. Jer, izborna je godina, a 'budžetlije' su najsigurnija partijska baza pa se tako povećava jaz između onih koji rade po 12 sati dnevno svaki dan za 500 KM i onih koji ne rade ništa ili gotovo ništa za 1.500 KM ili više", kaže Dragan Bursać, novinar i kolumnista iz Banje Luke.

On smatra da odlazak stanovništva iz BiH, niti će biti zaustavljen, niti za to postoji politička volja.

"A, zašto bi je i bilo? Odlaskom mladih, radno potentnih ljudi, odlaze i eventualni učesnici ekonomskih pobuna. S druge strane, oni će na ovaj ili onaj način upumpavati svjež kapital u presahle entitetske kase. Dok je političarima svite oko njih i MMF-a, mogu biti bezbrižni. Uz hipnotisani narod koji im svake dvije ili četiri godine obnavlja mandat, njihovoj sreći nikad kraja. Na nesreću svih nas", ističe Bursać.

Sindikat trgovine: Radnici rade skoro bez slobodnog dana za 570 KM

Kao primjer radnika s lošim primanjima i uslovima rada u javnom prostoru često se navode uposlenici u trgovini i uslužnim djelatnostima. Kontaktirali smo Sindikat radnika trgovine i uslužnih djelatnosti BiH koji ima 12.000 članova, a zanimalo nas je kakvi su uslovi rada za radnike u trgovini, koliko imaju slobodnog vremena i da li su im plaćeni prekovremeni sati. Prosječna neto plata u ovom sektoru, prema podacima sindikata, iznosi 570 KM.

"Cijena činjenice da je trgovina kao jedina djelatnost u realnom sektoru u kojoj se uopće otvaraju radna mjesta, plaća se upravo vrlo različitim i često vrlo lošim uslovima rada koje možemo vidjeti od jednog do drugog tržnog lanca, kao i u malim trgovinama. Radno vrijeme u prosjeku je 42 sata sedmično, jer radna sedmica traje 6 dana po 7 sati. Naravno, ovo je situacija u firmama u kojima djeluje sindikat, ali u masi firmi sindikata nema, niti je radnicima dozvoljeno organizovanje, iako je to jedno od fundamentalnih radničkih prava", kazala nam je Mersiha Beširović, predsjednica Sindikata radnika trgovine i uslužnih djelatnosti BiH.

Ona je istakla da radnici u takvim firmama vrlo često rade bez ijednog slobodnog dana ili u 15 dana imaju jedan slobodan dan koji u principu "narade", jer sljedeću sedmicu rade dvije smjene, dok naprimjer njihova kolegica odmara.

"Čak u firmama gdje djeluje sindikat i gdje imamo dobar socijalni dijalog, radnicima se prekovremeni rad kompenzira slobodnim danima, a ne u novcu. Ono što je definitivno je činjenica da ova situacija zavisi od poslovođa objekata koji, ako žele i ako imaju dobar odnos sa svojim kolegicama i kolegama, pronađu način da prekovremenog rada nema, dok tamo gdje je poslovođa osoba koja terorizira svoje kolege, evidentno nije u stanju voditi objekat, a da to ne bude na štetu radnika", objašnjava Beširović.

Na pitanje da li radnici doživljavaju mobing na poslu, ona je navela da je prema podacima Sindikata radnika trgovine i uslužnih djelatnosti BiH, od ukupno 305 slučajeva kršenja prava radnika, koliko su zaprimili i obradili u 2017. godini, 96 slučajeva mobing.

"Riječ je najčešće o oblicima verbalnog nasilja (71 posto) i prijetnji po život i zdravlje (21 posto). U ovoj godini smo imali i 2 posto slučajeva jednog novog oblika mobinga, a to je mobing zbog dobi, pri čemu su upravo radnice starije od 55 godina te koje doživljavaju mobing. Ono što je pozitivno je da broj riješenih slučajeva u korist radnika raste iz godine u godinu i u ovoj godini je 64 posto, dok je npr. u 2015. taj procent bio 37,5 posto, što pokazuje da radnici sve više prepoznaju mobing i poznaju načine borbe protiv mobinga", istakla je Beširović.

Ono što je s druge strane problematično, kako je napomenula, je što nijedan od navedenih slučajeva nije riješen korištenjem neke od konvencionalnih metoda zaštita radničkih prava i instrumenata (sudski spor, inspekcija, Ured ombudsmena), već isključivo direktnim pregovorom s poslodavcem, pri čemu se vrlo često koriste i mediji kao podrška i pomoć.

"Međutim, postoje i zaista svijetli primjeri gdje se vrednuje rad i gdje se problemi rješavaju dijalogom. Naš sindikat je u 2017. potpisao i kolektivni ugovor, prvi za privatni sektor trgovine, što bi trebalo bar djelimično urediti radne odnose u ovom sektoru koji nosi vrlo negativan epitet sektora u kojem vlada pravna anarhija", rekla je Beširović.

Iz države odlaze i prosvjetni radnici

Visinom plata nisu zadovoljni ni prosvjetni radnici, iako platu dobijaju iz budžeta.

"Mi ne možemo biti zadovoljni kompletnom situacijom imajući u vidu da je prosječna plata u obrazovanju, a govorimo o nastavnom kadru koji je visokoobrazovan, na nivou polovine potrošačke korpe, pa čak u nekim kantonima i niža", rekao nam je Selvedin Šatorović, predsjednik Samostalnog sindikata osnovnog obrazovanja i odgoja FBiH.

Na pitanje da li je realno očekivati rast plata u prosvjeti, Šatorović ističe da se prvo mora govoriti o rastu plata u realnom sektoru.

"Bez stvaranja viška vrijednosti, ne postoji mogućnost za povećanje plata u javnom sektoru. To je sistem spojenih posuda. Bez rasta plata u realnom sektoru, neće biti ni rasta plata u javnom sektoru. Imajući u vidu sve investicije koje 'stižu', a koje vidi samo gospoda u Vladi FBiH, onda ne možemo biti optimisti za dešavanja u narednom periodu. Također, želim naglasiti da su prosvjetni radnici - proizvodni radnici. Mi nismo klasični javni sektor, jer proizvodimo ljude koji će sutra biti spremni da doprinose ovom društvu", rekao je Šatorović.

Prema njegovim riječima, iz Bosne i Hercegovine odlaze visokoobrazovani građani, kao i uposlenici u obrazovnom sistemu.

"Mislim da se u državi ne radi skoro ništa da se zadrže ti ljudi koji odlaze. U obrazovanju se mora voditi računa da se sačuvaju radna mjesta, jer odlazak roditelja podrazumijeva i odlazak cjelokupnih porodica, što dovodi do smanjenog broja upisanih učenika. To je pogotovo izraženo u USK, Posavskom kantonu i Kantonu 10. Same vlade kantona nisu u poziciji da vode stratešku politiku i prinuđene su da poštuju instance viših nivoa. Jedan dio prosvjetnih radnika odlazi iz BiH, jer su nezadovoljni svojim radno-pravnim statusom. Ukoliko znamo da početnik u Austriji ima satnicu od 9 eura, onda vam je jasno i zbog čega", objasnio je.

Plate su male, ali su veće od stepena produktivnosti

Da je odlazak radnika iz BiH u zemlje EU stvaran problem smatraju i u Udruženju poslodavaca FBiH.

"Njemačka je gotovo otvorila granice za ljude, ne samo iz BiH, već i regije. Njima u ovom trenutku nedostaje 750.000 radnih mjesta i sigurno je da se ne može, pogotovo u određenim djelatnostima, zaustaviti odlazak tih ljudi. Problem je u tome što školstvo i obrazovanje ne mogu omogućiti školovanje gotovog kadra koji bi uzeli poslodavci, nego poslodavci kad zaposle ljude moraju ulagati u njihovu obuku i osposobljavanje. I taman kad oni stvore radnika koji može i sebi i poslodavcu stvoriti korist, on odlazi van države. To je objektivan problem koji nije toliko vezan za ekonomske odnose i uslove rada, već za osjećaj besperspektivnosti i političke, ideološke i nacionalne podjele kojima svjedočimo iz dana u dan", kaže Mladen Pandurević, direktor Udruženja poslodavaca FBiH.

On ističe da se slaže s onima koji tvrde da su plate u realnom sektoru niske.

"Međutim, ukoliko želimo imati objektivan pristup, plate se određuju prvenstveno na osnovu stepena produktivnosti, a kao korektivni faktor se postavlja socijalni momenat – da od tog novca mogu živjeti radnici i njihove porodice mjesec dana. Plate su male, ali su one veće od stepena produktivnosti. I to je veliki problem", smatra Pandurević.

Dodaje da je prosječna plata u Federaciji veća nego u svim zemljama okruženja, izuzimajući Hrvatsku koja je članica EU, te da je čak vrlo blizu nekih plata u zemljama koje su također članice EU.

"Međutim, ni mi poslodavci nismo zadovoljni visinom tih plata. Mi bismo željeli da se stvore uslovi da naši zaposlenici imaju bolje plate, ali problem je u tome što mi plaćamo puno, a radnici primaju malo. Znači, kada mi jednu količinu novca uputimo prema radniku, dok te pare stignu do njega, u međuvremenu se pojavi država koja jedan dobar dio tog novca uzme sebi. Stepen opterećenja rada u FBiH je, prema svim nezavisnim istraživanjima, najviši u Evropi. Dakle, mi plaćamo puno, a radnik prima malo, jer država uzima veliki dio kolača", objašnjava Pandurević.

Upitali smo ga da li je realno očekivati rast plata u narednom periodu.

"Bojim se da ne možemo govoriti o nekom drastičnom porastu plata, međutim, da će u narednim godinama biti postepenog rasta plata, to je sigurno. Ukoliko se ispune naši zahtjevi koji se tiču rasterećenja cijene rada, u tom slučaju plate bi mogle značajnije porasti. Kada kažem značajnije, govorim o iznosima od 15 do 20 posto. To podrazumijeva da vlada prihvati zahtjeve za smanjenje opterećenja rada i da se povisi neoporezivi dio plate, u tom slučaju plate bi mogle porasti i do 20 posto, što uopće nije zanemariva brojka", ističe.

Iluzorno je smatrati da će doći do povećanja plata bez ekonomskog rasta

Slične teze iznosi i ekonomski analitičar Admir Čavalić koji kaže da visinu plata u realnom sektoru u BiH determiniraju dva faktora: visoka nezaposlenost i niska produktivnost.

"Konkretno, bosanskohercegovački radnik je uslovljen niskim platama zbog toga što ga dugoročna nezaposlenost egzistencijalno ugrožava i shodno tome primorava da prihvati trenutnu visinu plata, određenu ponudom i potražnjom na tržištu rada. Niska stopa produktivnosti rada ne dopušta poslodavcima da u kratkom roku dižu plate", ističe Čavalić.

Sve navedeno je, kako dalje objašnjava, određeno činjenicom da je Bosna i Hercegovina država koja svoj fiskalni teret primarno prebacuje na rad, tj. rad se, u odnosu na druge evropske zemlje, visoko oporezuje. Dodaje i da poslodavci uvijek preferiraju isplatiti više radniku, a manje državi. Pored toga, tržište rada nije dovoljno liberalizovano i zaposleni u javnom sektoru imaju izuzetnu pregovaračku moć, a sve na štetu zaposlenih u realnom sektoru.

"Kada je riječ o povećanju plata, iluzorno je smatrati da će se one u kratkom roku povećati bez ostvarivanja određenih stopa ekonomskog rasta, 6 posto primjerice. Zbog toga ne očekujem značajniji rast plata u narednih nekoliko godina. Također, ekonomska je zabluda da povećanje minimalne plate vodi povećanju ukupnih plata u ekonomiji jedne zemlje. Jedini efekt koji se postiže s ova dva faktora jeste povećanje nezaposlenosti i to zbog stvaranja vještačkih barijera na tržištu rada", objašnjava.

On napominje i da su u određenim industrijama, gdje nedostaje radnika (IT sektor) ili je visoka produktivnost istih (finansijski sektor), plate relativno visoke.

"Javni sektor svakako ne slijedi ovu tržišnu logiku, već je povećanje visine plata određeno prije svega političkim motivima, tj. izbornim ciklusima. Na kraju želim napomenuti da su poslodavci uvijek spremni povećati materijalne kompenzacije, a u svrhu povećanja zadovoljstva i privrženosti radnika, što vodi većoj produktivnosti. Međutim, državna intervencija u raznim sferama ekonomije obično destimulira ove napore i vodi niskim platama", kaže za kraj Čavalić.