Nema nikakve sumnje da je čitav svijet ova kriza veoma skupo koštala: od propasti finansijske institucije Lehman Brothers 15. septembra 2008. do danas vlade mnogih zemalja su izdvojile 15 biliona eura, trećinu svjetskog bruto proizvoda, kako bi spriječile lančanu reakciju na svjetskom tržištu kapitala.
No, ni stručnjaci nisu jedinstveni u mišljenju je li se nakon te skupe škole nešto i naučilo.
Na vrhuncu krize su i mediji i političari - pa čak i neki iz svijeta finansija, tražili nova, stroža i jasnija pravila u svijetu finansija. Vrlo brzo je postalo jasno kako se u tom svijetu malo toga može regulirati na razini pojedinih država.
U to se može uvrstiti i njemačku zabranu trgovine vrijednosnicama bez pokrića, što se lako može zaobići trgovanjem na drugim svjetskim berzama.
I kada je riječ o njemačkom propisu o "osiguravajućem fondu" u koji bi finansijske institucije morale uplaćivati određen iznos, a iz kojeg bi se - a ne iz državne blagajne - finansirao spas posrnulih investicija, također ima učinka otprilike kao i propisati aspirin bolesniku od raka.
Jer i u idealnom slučaju bi novčarske institucije od 2011. u njega uplaćivale godišnje nekih 1,3 milijarde eura, dok je samo sanacija njemačke novčarske kuće za nekretnine Hypo Real Estate državu koštala stotinu puta više: 142 milijarde eura!
Mnoge političare je kriza navela da osnuju nova nadzorna tijela i organe.
I u Evropskoj uniji će od slijedeće godine početi s radom tri nadzorna tijela: za banke, osiguravajuća društva i berze. Ali i ovdje nadzorna tijela mogu služiti samo kada je već nešto pošlo po zlu - a ne da bi se spriječilo da se uopće pojavi kriza ovakvih razmjera.
Profesor ekonomije iz Wormsa Max Otte je uvjeren da je lijek zapravo veoma jednostavan: novac. Kapitalizam se može nadzirati samo kapitalom. On ukazuje da je i Deutsche Bank ulazio u poslove sa samo 1,5% vlastitog kapitala.
Kada će novčarske institucije morati uložiti više vlastitog novca u špekulacije koje provode - i kako je zapravo dogovoreno među direktorima 27 centralnih banaka u Baselu ove nedjelje, u nakon šest godina prijelaznog razdoblja će banke morati pokrivati svoje špekulacije sa sedam posto vlastitog novca i tada je mnogo manje vjerojatno da će se upustiti u nekakve vratolomije.
Profesor Otte je uvjeren kako se nešto mora učiniti i kada je riječ o vrtoglavoj brzini kojom vrijednosnice u ova elektronička vremena mijenjaju svog vlasnika. On se slaže s inicijativom njemačke Vlade da se uvede minimalni porez na transakcije od 0,05% od kojeg neće zaboljeti glava ozbiljne investitore, ali hoće nervozne špekulante.
Tržište kapitala je postalo nešto kao igračnica, osobito kada je riječ o tržištu derivatima.
Otte ističe kako je ukupni volumen izvedenica vrijednosnih papira nevjerojatnih 600 biliona dolara, deset puta više nego što je BDP čitave planete. Što je još gore, na hiljade mladih stručnjaka na čitavom svijetu trguje tim papirima nadajući se "Jackpotu" i gubi vrijeme.
U tome su i u Evropskoj uniji i u SAD-u uvedena samo manja, i kako misli Otte, nevažna pravila koja služe samo za zamagljivanje javnosti.
Profesor iz Wormsa ima svoje mišljenje i zašto se tako malo naučilo od ove skupe lekcije: zbog tijesne povezanosti politike i bankarskog svijeta.
S druge strane, jasno je i da se ne mogu stvoriti neka pravila kojima bi se spriječile sve krize u budućnosti.
Uvijek će se pojaviti neke pukotine, ali ključno je pitanje za profesora Ottea - smije li se uopće dopustiti akterima na tržištu da izazovu krizu razmjera kakvu smo sada doživjeli?
