Dvojica Amerikanaca dobitnici Nobelove nagrade za ekonomiju: Zaslužni za ublažavanje krize i inflacije

Pojednostavljeno, nagrađeni su jer su razvili ekonomske modele koji vladama i centralnim bankama pomažu da pravovremeno reaguju kada privreda usporava ili kada prebrzo raste.

Kako su saopćili iz Akademije, zahvaljujući tim modelima, dobro tempiranim mjerama fiskalne politike (porezi i javna potrošnja) i monetarne politike (kamatne stope) mogu se ublažiti veliki privredni usponi i padovi.

Privreda se stalno smjenjuje između perioda rasta i perioda usporavanja ili recesije. Još od britanskog ekonomiste Johna Maynarda Keynesa, koji je svoje teorije predstavio prije gotovo jednog stoljeća, tzv. stabilizacijska politika ima važnu ulogu u ublažavanju tih oscilacija.

Kada privreda posustane, država je pokušava podstaći nižim kamatnim stopama i većom potrošnjom, čak i po cijenu većeg budžetskog deficita. Kada privreda raste prebrzo, radi se suprotno kako bi se usporila.

Međutim, tokom naftnih kriza sedamdesetih godina prošlog stoljeća činilo se da Keynesovi modeli više ne funkcionišu. Mjere nisu smanjile nezaposlenost, nego su dovele do nekontrolisane inflacije. Zapad je prošao kroz deceniju slabog rasta, visoke nezaposlenosti i visoke inflacije, a mnogi su tada smatrali da stabilizacijska politika donosi više štete nego koristi i da je treba napustiti.

Hall i Woodford pokazali su kako se ekonomski modeli mogu iznova izgraditi da bi ova politika ponovo imala smisla. Umjesto da se oslanjaju na statističke veze između velikih pokazatelja poput inflacije, proizvodnje i potrošnje, svoje modele zasnovali su na ponašanju pojedinačnih domaćinstava i firmi, odnosno na tome kako njihove odluke zajedno utječu na cijelu privredu. Upravo to se u obrazloženju nagrade naziva mikroekonomskim temeljima.

Ključni dio ovih modela je pretpostavka da domaćinstva i firme gledaju unaprijed kada odlučuju koliko će štedjeti ili po kojoj cijeni će prodavati svoje proizvode. Na primjer, ako ljudi očekuju da će cijene rasti, ranije kupuju, a firme ranije podižu cijene.

Zato vlade i centralne banke, kada javno i jasno saopće svoje planove, mogu utjecati na ta očekivanja i usmjeriti privredu u pravom smjeru. Prema ocjeni Akademije, ovi modeli su od svog uvođenja bili izuzetno korisni u suočavanju s ekonomskim krizama.

Robert E. Hall rođen je 1943. godine u Palo Altu u Kaliforniji. Diplomirao je ekonomiju na Univerzitetu Kalifornije u Berkeleyju, a doktorirao na Massachusetts Institute of Technology (MIT). Profesor je ekonomije na Univerzitetu Stanford i viši saradnik Instituta Hoover.

Hall dugi niz godina predsjedava komisijom američkog Nacionalnog biroa za ekonomska istraživanja (NBER) koja zvanično utvrđuje kada recesije u Sjedinjenim Američkim Državama počinju i završavaju, a 2010. godine bio je predsjednik Američkog ekonomskog udruženja. Široj javnosti poznat je i po prijedlogu jedinstvene porezne stope (tzv. flat tax), koji je osmislio s Alvinom Rabushkom.

Michael Woodford rođen je 1955. godine. Diplomirao je na Univerzitetu u Chicagu, završio je pravo na Univerzitetu Yale, a doktorirao ekonomiju na MIT-u 1983. godine. Predavao je na univerzitetima Columbia, Chicago i Princeton, a od 2004. godine ponovo je profesor na Univerzitetu Columbia u New Yorku.

Woodfordova knjiga "Interest and Prices (Kamate i cijene)" iz 2003. godine smatra se jednim od standardnih udžbenika o monetarnoj politici.

Nagrada za ekonomiju nije jedna od izvornih Nobelovih nagrada iz oporuke Alfreda Nobela. Ustanovila ju je švedska centralna banka Sveriges Riksbank 1968. godine, a dodjeljuje se od 1969. godine.