Seksualno nasilje i silovanje oduvijek su bili utkani u sve sukobe, a smatraju se instrumentom mučenja. Iako su žene i djevojke suočene sa povećanim rizikom, seksualno nasilje nad muškarcima je mnogo veće od prepostavljenog, a gotovo nikada se ne prijavljuje.
Tu je i zabrinjavajući nesklad kako se različite humanitarne i nevladine organizacije nose sa ovim problemom, odnosno izbjegavaju da se nose. Na makro nivou, organizacije i ne znaju gdje treba da gledaju i kako se silovanje muškaraca uklapa u veću sliku. Zbog toga je UN-ova izmjena definicije silovanja, kako bi pokrila i muške žrtve, bila prilično iznenađujuća.
Na mikro nivou, nevladine organizacije, od kojih neke rade sa muškim žrtvama, suočene su sa velikim preprekama poput finansiranja, terenskog rada i pristupa žrtvama u udaljenim područjima. Direktor organizacije Refugee Law Project (RLP), Chris Dolan, tvrdi da je jedan od donatora projekta odbio dalje finansiranje ukoliko 70 posto klijenata nisu žene.
Uprkos strahu od gubitka finansija, svakodnevnost ovog problema znači da humanitarna zajednica mora da preispita percepciju silovanja, poboljša razumijevanje i stvori svijest o tome.
Prije nego se pristupi procjeni silovanja muškaraca u bilo kojoj konfliktnoj zoni, mora se shvatiti nivo nasilja. "Ukoliko se to ne uradi, dolazi do nepotpunog razumijevanja kako su spolovi društveno izgrađeni unutar zajednice. To znači da su koristi od bilo kakve intervencije vezane za nasilje kratkotrajne i iluzionističke, a konfliktima se pristupa kroz lažne narative", objašnjava Emily Cody, direktorica programa Afričkog centra za pravdu i mirovne studije u Ugandi.
Način da se izbjegnu „lažni narativi“ može biti razmišljanje o tome kako su literatura i politika napisani. "Tvorci politike moraju da izbace polove iz ratnih silovanja i prihvate ih kakva jesu", kaže Augusta DelZotto, koautorica rada "Posljednji tabu ljudskih prava?". Njeno istraživanje otkriva da je se u radovima 4,076 NVO-a koji su se bavili ratnim seksualnim nasiljem samo tri posto silovanja odnosi na muške žrtve.
Web-stranica War Child, posvećena seksualnom nasilju u Kongu, navodi kako je među žrtvama silovanja sve veći broj dječaka. Međutim, uopće ne spominju silovanja odraslih muškaraca. Njihov osvrt na silovanje muškaraca pokazuje odnos ljudi ka problemu. Sve se svodi na rekla-kazala. Ljudi govore o tome, ali se niko direktno ne bavi problemom. Tu je i problem NVO-a koji pokušavaju da rade i sa ženama i sa muškarcima. I oni se, uglavnom, odnose ka muškarcima kao počiniteljima silovanja, što još više otežava pristup žrtvama.
Cody ukazuje kako pristup rješavanju ovog problema komplikovan, ali zahtjeva mnogo resursa. "Službenici za zaštitu morali bi znati prepoznati fizičke simptome seksualnog napada na muškarce te imati povećanu osjetljivost na spolno nasilje nad muškarcima. Žrtve, u početku, mogu biti pomućene napadom ili ga opisati zajedno sa drugim aktovima nasilja. Dio rada sa žrtvama je znati prepoznati šta treba slušati i koja pitanja postaviti, Oni mogu klasificirati svoju viktimizaciju na različite načine, a hvatanje tih priča zahtijeva vremena", objasnila je Cody.
"NVO-i mogu postaviti temelje za uspješan model rješavanja problema silovanja muškaraca. „Rizik otkrivanja traume bez konkretnih struktura koje bi mogle pomoći žrtvama mogu prevagnuti bilo kakvu emocionalnu korist prijavljivanja traume, koju NVO-i i druge organizacije onda ne mogu prepoznati, što dodatno traumira žrtve i učvršćava ideju da muškarci ne mogu biti žrtve", upozorila je Cody.
Talentovana Sara Vojičić zapjevala u sarajevskom tržnom centru i privukla pažnju prolaznika
