Poslije izbora 7. marta nijedna partija nema dovoljnu većinu da samostalno formira vladu, pa se strahuje da bi izostanak političkih pregovora mogao da se pretvori u nasilje i na taj način budu poremećeni planovi Sjedinjenih Američkih Država za povlačenje vojnika iz Iraka tokom narednih mjeseci.
Posljednjih sedmica se događaji u Bagdadu smjenjuju kao na traci, a teroristički napadi su po broju stradalih vratili iračku prijestolnicu u 2004. i 2005., kada su bombaši samoubice svakodnevno sijali smrt, prenose agencije.
Ne treba izgubiti iz vida ni želju susjednih država, prvenstveno Irana i Turske, da utiču na formiranje nove iračke vlade.
I Sirija je također zainteresirana za ishod političkih pregovora i otvoreno podržava Ijada Alavija, bivšeg premijera i sekularnog Arapina muslimana šijite, koji ima dobre veze sa bivšom partijom BAAS Sadama Huseina.
Iako je Alavijeva koalicija partija, u kojoj dominiraju Arapi muslimani suniti, osvojila najviše glasova, to se na kraju može ispostaviti kao Pirova pobjeda, jer je pitanje ko će napraviti parlamentarnu većinu.
Da bi napravio parlamentarnu većinu, bit će potrebno da za svoje ideje pridobije i neke šijitske partije.
Istovremeno, sadašnji premijer šiitski političar Nuri Al Maliki ne prihvata poraz i traži da svi glasovi budu ponovo ručno prebrojani.
Maliki predstavlja umjerenu struju, jer se u koaliciji koju predvodi pored većinom šijitskih partija, nalaze i sunitske, hrišćanske i kurdske grupe.
Prema posljednjim podacima koje su iznijeli irački zvaničnici, Alavijeva partija je osvojila 91 mjesto, dok je stranka Al Malikija osvojila dva mjesta manje.
Na trećem mjestu se nalazi stranka Ibrahima Al Džafarija, Nacionalna iračka alijansa sa 70 osvojenih poslaničkih mandata.
Na izborima se nije pojavilo 499 kandidata, uglavnom sunita, zbog navodnih veza sa BAAS partijom.
U čitavoj zamršenoj postizbornoj igri, pojavljuje se i ime Moktade al Sadra, popularnog šijitskog vjerskog vođe koji za sada ne želi da podrži aktuelnog premijera Malikija. Al Sadr, međutim, nije u dobrim odnosima ni sa Alavijem.
Uz to, pri konačnom odlučivanju o vladi, treba uzeti u obzir i glasove Kurda, koji su uglavnom muslimani suniti.
Sve to bi, na žalost, moglo da padne u vodu ukoliko se, i pored uspostavljanja parlamentarne većine, neka naoružana frakcija odluči da to ne prizna, i pokrene talas nasilja na iračkim ulicama.
Obližnji Liban sa radikalnim islamističkim pokretom Hezbolah je gorak primjer za to.
