{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Černobil, 20 godina poslije

F
21.4.2006. u 12:01
0
3
Černobil, 20 godina poslije
0
Černobil, 20 godina poslije
Dvadeset godina nakon što je u nuklearnoj elektrani u Černobilu eksplodirao reaktor, taj se ukrajinski grad i njegova šira okolina još uvijek oporavljaju od posljedica te najteže katastrofe u istoriji civilnog korištenja nuklearne energije.
U incidentu je kontaminirano 144.000 km2 na području Ukrajine, Bjelorusije i Rusije, zračenju je izloženo najmanje sedam miliona ljudi od kojih je do 30.000 umrlo, a još bi ih toliko moglo umrijeti od posljedica radijacije.

Desetine hiljada ljudi i dalje su raseljeni, milioni i dalje žive na ozračenom prostoru, život je generacijama uništen, a bolesni se osjećaju izdanima.

Započeto ispitivanje sistema hlađenja u Černobilu, simbolu energetske budućnosti Sovjetskog saveza 80-ih godina prošlog vijeka, te nedjelje 26. aprila 1986. završilo je ni minutu kasnije jer je sistem otkazao, a tri godine star reaktor eksplodirao je i u atmosferu su počele isticati radioaktivne tvari šireći se isprva, zbog sjeverozapadnog vjetra, prema susjednoj Bjelorusiji, a zatim i na prostor Ukrajine i Rusije.

Eksploziju su prvi uočili stanovnici tri km udaljenoga Pripjata, grada podignutog za obitelji zaposlenika u tada osam godina aktivnoj nuklearki. Svih 45.000 stanovnika bilo je evakuirano 27. aprila i više se nikad nije vratilo u danas sablasno mrtav grad opkoljen bodljikavom žicom.

Stručnjaci ocjenjuju da je nivo radioaktivnog onečišćenja toliko visok da u toj zoni normalan život neće biti moguće obnoviti prije nego istekne 500 godina.

Bolesti disajnih organa, krvotoka, nervnog sistema, onkološke bolesti učinile su invalidima oko 70 hiljada ljudi, rak štitnjače porastao je za deset puta od 1986. godine, a nivoi oboljenja među djecom u dobi do 14 godina raste svake godine.

"Od 1992. do 1999. godine rak štitnjače djece u kontaminiranim zonama je 20 do 30 puta veći nego li u ostalom dijelu Rusije", ističe direktor Centra za kliničku dijagnostiku u ruskom gradu Brijansku Vladimir Dorošenko.

Dorošenko dodaje da je u kontaminiranoj zoni smrtnost jedan do jedan i po puta veća nego u ostalom dijelu Brijanska, a sada, "nakon 20 godina, pojavljuju se rak dojke i katarakte (očne mrene) i depresije".

U zadnjih šest godina stopa smrtnosti zbog kardiovaskularnih, dišnih bolesti, bolesti probavnog te endokrinog sistem se udvostručila, a očne mrene porastu od 30 do 40 puta svake druge godine.

No najteže su prošli "likvidatori", oko 600.000 ljudi iz bivših sovjetskih republika koji su bili zaduženi čistiti radioaktivni otpad i graditi "sarkofag" (betonski krov) oko četvrtog, eksplodiranog reaktora.

Prema Centru za ispitivanje radijacije u Kijevu stopa smrtnosti "likvidatora" ušesterostručena je od 1988. do 2002., a 94 posto još živih "likvidatora" pati od raznih bolesti, njih 65.000 invalidi su i osjećaju se napuštenima, zaboravljenima, poniženima, prenosi agencija France Presse.

"Roboti koji su pokušavali očistiti prostor nesreće odmah su se pokvarili i tada su nastavili raditi sovjetski vojnici koji su danas zaboravljeni", žali se bivši likvidator Mihail Bušuj i otkriva da od 2005. vlasti plaćaju lijekove za samo 400 rubalja mjesečno, dok su ranije pokrivali i do tri hiljade rubalja, ili do 100 dolara.

Sergej Prohodenko, drugi preživjeli likvidator, pisao je poslovnim ljudima, među ostalima i predsjedniku naftnog diva Gazproma Alekseju Milleru kao i predsjedniku Lukoila Vagitu Alekperovu tražeći finansijsku pomoć, ali "svi su odgovorili da nemaju sredstava da nam pomognu", rekao je.

Ljekar Leonid Ostapenko, radiolog koji je pratio likvidatore nakon nesreće, ističe da oni boluju od bolesti kostiju i nervnog sistema, a o izvještaju Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) i Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) koje potcjenjuje učinke manjih doza radijacije ogorčeno kaže: "Sramotno je govoriti o neštetnim učincima malih doza radijacije. WHO i IAEA nisu se nikada bavili tim problemom i nemaju prava o tome govoriti".

Izvještaj UN-a iz septembra napominje da su posljedice katastrofe bile "preuveličavane" i procjenjuje "mogućim" da je "otprilike 4.000 osoba umrlo od raka" izazvanog Černobilom, što je bitno manje od dotadašnjih procjena.

Nasuprot tome, studija britanskih naučnika objavljena 11. aprila 2006., procjenjuje da je od posljedica katastrofe od raka umrlo ili će umrijeti od 30 do 60.000 ljudi, a to je otprilike deset puta više nego što je predvidio UN.

Pisma je ovih dana bogatima i uticajnima uputio i Mihail Gorbačov, u vrijeme havarije prvi čovjek SSSR-a, a danas Nobelovac i predsjednik ekološkog udruženja Međunarodni zeleni križ koji pokušava prikupiti 50 milijardi dolara od najbogatijih zemalja kako bi se poboljšala zaštita okoliša upotrebom obnovljivih energija, te još 50 miliona dolara za bolju medicinsku skrb žrtava nuklearne katastrofe, za pitku vode i sanitarije za najsiromašnije ljude svijeta.

Posljednji černobilski reaktor zatvoren je u decembru 2000., a u prostoru nuklearke, oko koje je proglašena "zona isključenja" u opsegu od 30 kilometara, danas 3.500 radnika radi na jačanju "sarkofaga" koji je bio hitno sagrađen nakon nesreće kako bi se reaktor zatvorio i spriječilo daljnje isticanje. Sarkofag će biti pokriven drugim omotačem a grade se i dvije zgrade u kojima će biti postrojenja za obradu postojećeg radioaktivnog otpada, 15.000 kubika tekućih i 3.000 kubika čvrstih tvari.

Zona isključenja veliko je odlagalište nuklearnog otpada, pokupljenog na raznim mjestima i ukopanog u rovove. Valerij Antropov iz tvrtke Komplex, koja se bavi obradom otpada, ističe da je oko hiljadu takvih jama u Ukrajini, no popisano je samo njih 426 i one kriju ostatke betona i alata kojim su se koristili "likvidatori" prvih dana, ali i drveće pa čak i cijela sela.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: