01.02.2013. u 09:21

Ovog petka "Nora, Nora" BNP Zenica u SARTR-u

U petak, 1. februara 2013. godine, na sceni Sarajevskog ratnog teatra u okviru programa Otvorena scena, publika će imati priliku pogledati predstavu “Nora, Nora” Bosanskog narodnog pozorišta Zenica, s početkom u 20 sati.

Predstavu je premijeru imala 16. februara 2012. a njenu režiju potpisuje Lejla Kaikčija.

Prošlo je više od sto trideset godina kada je Ibzenova Nora u finalu trećeg čina – pošto je rebelski, neobuzdano, van građanski upristojene, "zadate" koreografije, otplesala tarantelu i izrekla onu već anegdotski klasičnu rečenicu/eksploziju ( Sjedi ovdje, Torvalde, nas dvoje imamo o mnogo čemu da razgovaramo…) – zalupila vrata lutkine kuće i otišla. U društveno angažovanoj optici "oca moderne drame", Nora, dakle, ovim činom, strgavši, prije svega, košuljicu svojih socijalnih funkcija (majka, supruga), u svoje tijelo, sada lišeno funkcija (majka, ljubavnica) vraća Biće (Žena) i – tako osvaja Slobodu. (Ali, nota bene, vrijedi se iznova opomenuti da je još Ibzen rezolutno upozoravao i insistirao da njegov komad nije "o pravima žena" i kao svoj osnovni cilj postavlja "opis ljudske prirode"; jednostavno, norveški dramatičar je bio indiferentan prema ekskluzivitetu "ženskog pitanja", osim kao metafori za individualnu slobodu, pa je, shodno tome, i Nora, ni kriva ni dužna, posve "nabijeđena", ušla kao heroina u feministički Pantenon.)

U međuvremenu, ne samo kod uljuđenih Hiperborejaca na dalekom sjeveru, nego, bogme, i u postojbini Hasanaginice, ovaj socijalni nivo Norine drame, u načelu, moguće je razriješiti i jurističkom rutinom. (Što, opet, naravno, ne poništava, ne rješava krupno, pregolemo pitanje i postojanje svekolike savremene socijalne drame!) Ostala je, dakle, ona viša, nipošto podrazumijevajuća, egzistencijalno obavezujuća, antropološka razina i pitanje: šta je bilo poslije?

Već samim naslovom (koji je na slovenačkom jeziku mnogo više od efektne jezičko-stilske igre/dosjetke: "Luda Nora"), jasno pokazujući da se oslanja i referira na Ibzenovo remek-djelo, Evald Flisar se, svojom crnohumornom dramom Nora Nora, pridružuje široko razuđenom literarnom "bratstvu" (od, naprimjer, teksta Šta se dogodilo kada je Nora napustila svoga muža i stubove društva koji potpisuje nobelovka Elfride Jelinek /1979./ pa sve do našeg Safeta Plakala i Lutkinog bespuća 1991.) koje pokušava pronaći autentičan odgovor na netom postavljen upit.

Na (samo)ironičnoj, zapravo, ciničnoj, postmodernoj Flisarevoj sceni ne zatičemo, naravno, Noru u "samospoznaji" koju je, gotovo happyendingovski, obećavao Ibzenov tekst, nego dva para (Noru 1, manikirku sklonu alkoholu, i Torvalda 1, patologa, sa pomalo „otkačenim“, kinky seksualnim željama, te Noru 2, medicinsku sestru, zagovornicu zdravog života i Torvalda 2, hipohondričnog prevodioca), koji biraju literarna imena iz Ibzenove drame, nadajući se da, ipak, "život neće oponašati umjetnost". Zatičemo ih kako žive u istom stanu/prostoru, bojnom polju, vodeći isprepletene paralelne živote, kao junaci ljubavnog četverougla – dramaturški uokvireni egzistencijalnom arhitektonikom triju rječnika (Rječnik novih riječi, Rječnik klišea i Rječnik tišine) koji, sa savršenom tačnošću, detektiraju i opisuju likove duboko obilježene osjećanjem praznine – i kako očajnički pokušavaju naći smisao ljubavi, života, svojih vlastitih želja. Pritom, Flisar je podjednako zainteresovan i za privatni svijet ženskog i muškog osjećaja emocionalne nemoći falsifikovane egzistencije, nemogućnost autentičnog kontakta u životima koji su na svim razinama „kopije“ onoga što je još davno Hajdeger označio kao "se" (Man): "govori se", "živi se"…

Za razliku, dakle, od Ibzenove drame u kojoj muški princip (Norin otac, Torvald) vodi, oblikuje i određuje Norin život lutke, sad, vijek poslije, u očigledno izmijenjenom kulturno-povijesnom pejsažu, gledamo, govoreći u terminima moći, posve ravnopravno podijeljene uloge između polova, čak se klatno aktantske dinamike igre dobrano pomjera na Norinu stranu. I to je, ako baš hoćemo, ona dobra vijest u ovoj Flisarevoj „priči“. A loša? Teško će se, bogme, i ovako, "ravnopravni", ibzenovski "junaci našeg doba", u skoro vrijeme, "izvući" iz sopstvenog, zamrznutog pakla beketovske "loše beskonačnosti".

U predstavi igraju Lana Delić, Snežana Vidović, Enes Salković i Saša Handžić.
(Klix.ba)


Komentari na članak - Ukupno: 1
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Klix.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Klix.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Klix.ba nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.


Da biste mogli komentarisati ovaj članak, potrebno je da budete registrovani član Klix.ba portala. Ukoliko ste već registrovani na našem forumu, možete koristiti iste pristupne podatke.


Svi komentari
 

Da li cete ikad naucit potpisati ljude ispravno???

Šta mislite kada će se formirati vlast u BiH?

FACEBOOK PREPORUKE