Ovaj skup zajednički su trebali organizovati udruženja logoraša "Prijedor 92" i "Kozarac" koja su poslala saopštenje za javnost u kojem navode da su njihovi predstavnici 21. maja posjetili policijsku stanicu u Prijedoru kako bi, kao i svih ranijih godina, u skladu sa Zakonom o javnom okupljanju Republike Srpske, blagovremeno najavili javni skup, odnosno komemoraciju u prostoru bivšeg logora Trnopolje, prenosi novinar agencije Anadolija.
"Uprava policije nije htjela zaprimiti zahtjev za prijavu javnog skupa bez dozvole, odnosno saglasnosti vlasnika Društvenog doma Trnopolje i prostora ispred njega. Vlasnik prostora je Grad Prijedor i službenici MUP-a RS-a su nas uputili na gradske vlasti u Prijedoru. Istoga dana je kabinetu gradonačelnika Prijedora proslijeđen zahtjev za izdavanje neophodne saglasnosti", navodi se u saopštenju.
"S obzirom na to da odgovor na zahtjev nije stigao do kraja radnog vremena u četvrtak, 23. maja, predsjednik Udruženja logoraša 'Kozarac' je pokušao u petak, 24. maja, da dođe do nadležnih u gradskoj upravi, međutim rečeno mu je da će pismeni odgovor dobiti do kraja radnog vremena odnosno 15,30 sati", navedeno je u saopštenju.
Istog dana, u 15,45 sati, Udruženje logoraša "Kozarac" je telefonski obaviješteno da odluku po njihovom zahtjevu mogu podići kod portira na ulazu u zgradu gradske uprave. U odluci je, navodi se u saopštenju, napisano da gradska uprava grada Prijedora, iako je vlasnik pomenute lokacije, nije nadležna za izdavanje lokacijske saglasnosti i dozvole za održavanje skupa. Svi pokušaji nakon toga da se dođe do nadležnih u gradskoj upravi i MUP-u RS-a bili su uzaludni, ističe se u saopštenju.
Nakon što su pripadnici vojske i policije RS-a ušli u Kozarac, podsjeća Musić, bošnjačko stanovništvo iz tog sela po odluci Kriznog štaba opštine Prijedor, 26. maja 1992. godine, odvedeno je u logor Trnopolje.
Srbi su logor opisali kao „prihvatni centar za izbjeglice“ ili „otvoreni logor“, međutim počeo se voditi kao zatočenički centar od svibnja do kolovoza 1992. Logor su otkrili međunarodni novinari te ga je potom posjetio Međunarodni Crveni krst, nakon čega su stražari odstranili bodljikavu ogradu sa vanjskog ruba logora, a mjesni Crveni krst podijelio je identifikacijske kartice. Međutim, stražari su ipak patrolirali sa automatskim oružjima po logoru. Stražari su, svjedoče bivši logoraši, bili u promatračkim tornjevima te imali automatske puške i pse čuvare.
U samom logoru vladali su neljudski uslovi. Nije bilo sanitarnih čvorova, pitke vode, obroci su bili racionalizovani ispod egzistencijalnog nivoa, muškarci su spavali na otvorenom, a mnogi od njih bolovali su od dizenterije i tifusa.
Kroz logor je prošlo više hiljada Bošnjaka i Hrvata s područja Prijedora.
"U logoru su vršena sistematska silovanja, a blizu 500 muškaraca odvedeno je iz Trnopolja i od tada im se gubi svaki trag, što je potvrđeno i kroz presude Haškog tribunala", podsjetio je Musić.
Haški Tribunal osudio je na dugogodišnje zatvorske kazne za zločine u logoru Trnopolje Milomira Stakića (40 godina), Radoslava Brđanina (32 godine), Zorana Žigića (25 godina) i Duška Tadića (20 godina).
Vlasti RS-a i Prijedora i danas, 18 godina od okončanja rata i brojnih presuda Haškog tribunala ili negiraju ili relativiziraju zločine počinjene nad nesrpskim stanovništvom na području te opštine, a 1999. na području nekadašnjeg logora Trnopolje podigla je spomenik poginulim srpskim borcima. Mnogi bošnjački krugovi osudili su takvu gestu kao "oskvrnjivanje i izvrtanje činjenica na mjestu stradanja nevinih žrtava logora".
