{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


KOLUMNA
/
Umorni plakati i posljednji beg(ovat) na Balkanu

S
10.9.2010. u 14:57
0
6
Umorni plakati i posljednji beg(ovat) na Balkanu
0
Umorni plakati i posljednji beg(ovat) na Balkanu
Narodu kojem je prijetilo fizičko istrebljenje nije pokazan pravi put: umjesto nacionalne emancipacije dobio je političku instrumentalizaciju vjere.
Čudno je to kako ponekad neki naizgled sporedni detalji, uglavnom nehotično otkriju, ako ne suštinu nečega, a onda barem potaknu na razmišljanje o stvarima koje bi mogle biti bitne. U ovom slučaju riječ je o predizbornim plakatima i jednoj televizijskoj seriji koja se u naše kuće doselila s jednom novom televizijom. Riječ je o seriji francuske produkcije, "Posljednji beg na Balkanu" (2005), uvezene za potrebe programa TV1. "Le Dernier Seigneur des Balkans" je 360-minutna saga o ... Eh, eto nam već kod prvog problema, jer se ne bi baš moglo reći o čemu sve jeste, odnosno nije ova serija.

Oni koji su gledali "znaju" o čemu se radi, oni koji nisu možda kasnije prepoznaju. O ljubavi Zulfikar-bega i mlinarove kćerke Esme, čije sudbine serija prati, o balkanskim ratovima u kojem svako malo kroz kadar protrčavaju vojske, pri čemu morate imati dobru historijsku knjigu o tome dobu ako želite upratiti ko koga ganja oko hude begove sudbine. Ima i o borbi protiv Francuza, o povijesti grčko-turskih odnosa, o uspostavljanju kraljevine Albanije, o egzilu muslimana u Tursku... A "jednostavno", se radi o sudbini tog dijela svijeta nakon pada Otomanske imperije?

Saga meganeupotrebljiva

Serija je tako vrlo zahvalna za kulturološke studije, poput, recimo, knjige "Imaginarni Balkan" Marije Todorove, svojevrsnog apsolutnog priručnika o (pogrešnom) shvaćanju Balkana od svijeta i samoga sebe.

Kao i sve vrste takvih, u osnovi, megalomanskih projekata, serija je u dobroj mjeri neupotrebljiva (izgleda kao nekakva historijska prethodnica Kusturicinog "Undergrounda") ali, paradoksalno, zanimljiva za gledanje: ljubavne, egzorcističke, svadbene, političke i socijalne scene, smjenjuju se neutvrdivim logičkim redom, a sve je obojeno ćilimima, fesovima i zvukom zurli. Sve to vodi gledaoca u neku vrstu krvavog "Disneylanda" u kojem se ljubi i ubija, svijet u Balkanu koji svijet, zapravo, i vidi u nama, jer nema vremena da nam se posveti bez predrasuda.

"Posljednji beg" je zapravo potresni haos u kojem se begovi žene jevrejskim izbjeglicama, nepismeni mlinari govore francuski, a djeca se rađaju dok prijestolonasljednika Ferdinanda vuku ranjenog kroz hodnik sarajevske bolnice. Ništa od ovih detalja, vjerujte, ovaj zapisivač nije izmislio – sve se to vidi u "Posljednjem begu", povijesnoj sagi koju je potpisao superplodni francuski TV-reditelj Michel Favart. Uzgred, ne pada mi na pamet da odustanem od gledanja "Bega" nedjeljom, i reprize ponedjeljkom: prvo zato što je taj "imaginarni" Balkan izvor s kojeg se i sam napajam, a drugo, razmišljati o njemu znači i bavljenje društvom u kojem živimo? Kako, pitate se?

Prevare u photoshopu

Ovako. Ne treba biti ekspert za Balkan (oni kojima to piše u CV-jevima i obnašaju takve dužnosti u međunarodnim institucijama, to najčešće nisu), pa shvatiti da je jedan od glavnih problema današnjeg društva u kojem živimo – neautentičnost. Ne radi se tu samo o nosiocima političkih ideja, iako su oni najjasniji primjer. To se u posljednje vrijeme dobro vidi na predizbornim plakatima. Kad vidi da "Narod zna" (slogan SDA) ("a đe da zna, kad ništa ne zna", što bi rekao legendarni Ekrem Jevrić), da treba izabrati "Državu za čovjeka" (SDP) ili "Našeg čovjeka", (SBiH) prvo što upada u oči je zlovolja koja viri s tih lica: a kako i ne bi?

Taj osjećaj uz koji vas gledaju nemoguće je sakriti stylingom i photoshopom, šminkom i svjetlom u fotografskim studijima, i sloganima iz marketinških agencija. Lica koja nas gledaju s predizbornih plakata su umorna od lažnih obećanja: a kako i ne bi bila? Bez obzira na to koliko se je neko "namastio" u ovoj zemlji, teško mu (ili joj, da budemo gender korektni) je da ponovo laže, i otud te umorne i jadne face na predizbornim fotkama. Jer, pad ove zemlje dugo nije bio slobodniji i očigledniji, a njezino siromaštvo nikad nije bilo tako transparentno.

Strpljenje uz koje narod trpi sve što mu se čini je zaista grandiozno. I to treba razumjeti: to je, u krajnjem, narod kojem nije dozvoljeno da misli svojom glavom, narod kojem nije pokazan put kojim bi trebao krenuti nakon što mu je prijetilo fizičko istrebljenje, narod koji je prevaren jer je umjesto nacionalne emancipacije i otvorenog društva dobio političku instrumentalizaciju vjere, neku vrstu zatvorenog postbegovata (posljednjeg na Balkanu, kako kaže naziv serije), u kojem ljudi prose po ulicama, dok se u rezidenciji najvišeg vjerskog poglavara kao najugledniji gosti primaju oni protiv kojih se vode ili trebaju voditi procesi zbog pronevjera ili nezakonitog poslovanja?

Kad bi nastupajući izbori nešto trebali donijeti, to bi trebala biti autentičnost, garancija da političari više neće moći tako bezočno varati ove ljude i nakon toga ostajati na vlasti. Ali, kako? Republika Srpska je još uvijek jedini teritorij gdje je moguće ispovijedati Miloševićevu "filozofiju" i biti vlast.

Sve dok bude tako, ni sa druge strane entitetske granice neće biti suštinski drukčije. Bez obzira koje umorno i prijetvorno lice s plakata obnašalo vlast u njoj. Umorni plakati su samo kulise koje potvrđuju ono što već odavno vidimo. "Carevi" (odnosno begovi) su gol(i), a ovu zemlju uz svo uvažavanje Božjih poslova, trebaju urediti ljudi. I to ne oni koji su je doveli do dna.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: