Državno tužilaštvo tereti Milorada Trbića da je od 11. jula 1995., kada je VRS ušla u UN-ovu zaštićenu zonu, pa do 1. novembra iste godine, svjesno učestvovao u prisilnom preseljenju Bošnjaka, te pogubljenju i pokopavanju vojno sposobnih muškaraca. U tom periodu Trbić je bio pomoćnik načelnika za bezbjednost Zvorničke brigade VRS-a.
Svjedokinja Mirsada Malagić je ispričala kako je sa porodicom u maju 1995. godine napustila svoju kuću u okolini Bratunca.
“Vidjeli smo okolna sela kako gore. Bježali smo i krili se po okolnim šumama. Kada je u maju 1995. godine stigla obavijest da će po nas doći autobusi VRS-a i prevesti nas do Kladnja, nismo povjerovali, nego smo se uputili kroz šumu do Srebrenice”, kazala je svjedokinja.
Porodica Malagić je u Srebrenici dočekala 11. juli, kada je srpska vojska počela ulaziti u grad.
“Ljudi su se počeli povlačiti prema Potočarima tražeći zaštitu UN-a. Nešto ranije, moj muž i dvojica starijih sinova, od 21 i 15 godina, krenuli su pješke ka Kazanima kraj Tuzle. Zbog granatiranja koje je tada počelo, nisam se ni uspjela pozdraviti s njima. A više ih nikada nisam vidjela niti sam našla njihova tijela”, rekla je Mirsada.
Prisjećajući se 12. jula 1995. i skrivanja u UN-ovoj bazi, svjedokinja je kazala kako su toga dana u Potočare “sa svih strana” počeli dolaziti pripadnici VRS-a.
“Ušli su u krug baze. Počeli su ispitivati žene gdje su muškarci. Od oko 3.000 vojno sposobnih muškaraca – koliko ih je, po mojoj procjeni, bilo u Potočarima – počeli su odvoditi grupice na ispitivanje, nakon čega se ti muškarci više nisu vraćali”, kazala je svjedokinja.
Sutradan, 13. jula, “nakon teške noći”, tokom koje su se čuli plač, vriska i krici, “svi smo željeli otići iz Potočara”.
“Rečeno nam je da će Crveni krst popisati sve ljude koji se nalaze iza barikade kod baze i da ćemo kasnije biti autobusima evakuisani. Međutim, muškarcima nisu dozvoljavali da uđu u autobus sa ženama i djecom govoreći da će oni kasnije biti evakuisani”, prisjetila se svjedokinja te dodala da su muškarci odvedeni prema jednoj od obližnjih kuća, nakon što im je naređeno da ostave svoje ruksake i ćebad.
“Svi ti ljudi su ubijeni. Tijela nekih od njih su pronađena, a od nekih još nisu”, dovršila je svoje svjedočenje Mirsada Malagić.
Zaštićeni svjedok Tužilaštva A42 je ispričao kako je “jednog julskog dana” dobio naređenje da obezbjeđuje putnu komunikaciju na području kojim je trebao proći general Ratko Mladić na putu do Srebrenice.
“Na livadi u selu Sandići, iznad Kravice, vidio sam oko 400-500 zarobljenih i svezanih civila koji su pokušali pobjeći nakon pada Srebrenice. Po povratku u Bratunac, u školi sam vidio zatočenike. Vidio sam ih na prozorima, dok su ispred škole bili leševi”, kazao je svjedok A42.
Kako je A42 rekao, zarobljenici koje je vidio u Bratuncu, dan kasnije su prebačeni do osnovne škole u Orahovici.
“U našem vojnom vozilu pratili smo konvoj autobusa sve do Orahovice. Tamo su zarobljenici ušli u salu u kojoj je već bilo drugih zatočenika. Tokom dva-tri sata, koliko sam proveo ispred škole, vidio sam nekoliko ubistava”, kazao je svjedok.
Također je rekao da od 20 pripadnika Vojne policije, koliko ih je ukupno tamo bilo, njih četiri-pet vratilo se u Bratunac, dok su drugi ostali u Orahovici, zajedno sa drugim vojnicima.
“Mislim da su ti drugi bili vojnici iz Zvorničke brigade. Mislim da su svi ti ljudi iz sale poubijani”, dovršio je svjedok A42.
Prema navodima optužnice, 14. jula 1995. godine pripadnici Zvorničke brigade “pod nadzorom Milorada Trbića” prevezli su muškarce Bošnjake iz škole u Grbavcima u Orahovcu na obližnju poljanu, gdje je po prijekom postupku pogubljeno približno 1.000 zarobljenika.
Optužnica dalje navodi da je 14. jula 1995. godine, ispred škole u Grbavcima, Trbić učestvovao u pogubljenju oko 20 Bošnjaka.
Nastavak suđenja je 5. februara 2008. godine.
