{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Tepšić: Naše društvo osuđuje žrtvu, a toleriše nasilje

F
9.9.2012. u 09:55
25
27
Tepšić: Naše društvo osuđuje žrtvu, a toleriše nasilje
25
Tepšić: Naše društvo osuđuje žrtvu, a toleriše nasilje
Nasilje u porodici je značajan društveni problem koji je nerijetko uslovljen i socijalnom situacijom. Nažalost, živimo u vremenu kada je ženu stid priznati da je žrtva nasilja. A kad se odluči za taj korak i pobjegne od nasilnog muža ili nekog drugog člana porodice zbog nemogućnosti da se sama izdržava vraća se onome od koga je tražila zaštitu.
O problemu nasilja u porodici, sigurnim kućama u Republici Srpskoj za Fenu govori mr. Dijana Tepšić, glasnogovornica Gender centra - Centra za jednakost i ravnopravnost spolova Vlade Republike Srpske.

Prema podacima kojima raspolaže Gender centar – Centar za jednakost i ravnopravnost spolova Vlade Republike Srpske od 2000. do 2011. godine u Republici Srpskoj počinjeno je 108 ubistava u porodici, a od toga je 60 ubijenih žena žrtava nasilja u porodici.

U periodu 2007.-2011. u tri sigurne kuće u Republici Srpskoj (Banja Luka, Prijedor i Modriča) smješteno je 616 žena i 763-oje djece.

U periodu 2005.-2011. na SOS liniji 1264 evidentirana su 20.262 poziva, a 98 posto žrtava je ženskog spola.

Koliko ima sigurnih kuća na području Republike Srpske i kako se finansiraju?

Važno je istaći da su sigurne kuće „zakonska kategorija“ kako u smislu obaveze postojanja i uspostavljanja radi zbrinjavanja žrtava porodičnog nasilja, tako i u smislu finansiranja (prema Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici RS, 70 posto entitet i 30 posto lokalne zajednice) te da one ustvari predstavljaju svako odgovarajuće mjesto koje ispunjava propisane uslove i koje se kao takvo odredi na nivou lokalne zajednice, a koje služi isključivo za smještaj i zbrinjavanje žrtava porodičnog nasilja.

Trenutno u Republici Srpskoj imamo četiri "sigurne kuće“ koje ispunjavaju uslove propisane zakonom i podzakonskim aktom i njihov ukupni kapacitet je 69 mjesta (Banja Luka:21 mjesto, Modriča: 16, Prijedor: 20 mjesta, Bijeljina: 12).
Bijeljina do sada nije imala adekvatan smještajni kapacitet za žrtve porodičnog nasilja, sigurna kuća u Bijeljini je otvorena 1 .avgusta ove godine.

Sigurne kuće su neophodan oblik zbrinjavanja i zaštite žrtava nasilja u porodici, rodno zasnovanog nasilja. U smislu pokrivenosti, za sada je pokriven veći broj regija u Republici Srpskoj.

Kako je reguliran boravak žena u sigurnim kućama tj. na koji način se pomaže ženama koje se smještaju u ove ustanove?

Boravak žrtava nasilja u porodici u sigurnoj kući je izuzetno bitan. Žrtve nasilja se u sigurne kuće najčešće smještaju kada je u pitanju akutno nasilje i kada je žrtvama ugrožen život.

Sigurna kuća nije samo mjesto za bezbjedan smještaj žrtava nasilja kojima je ugrožen život nego i mjesto gdje žrtve dobijaju tretman osnaživanja, retraumatizacije, socijalnu i zdravstvenu zaštitu i pravnu pomoć, osposobljavanja za budući život, da bi žrtve nasilja i njihova djeca prevazišle traumu nasilja.

Rad s djecom je također važan, naročito kada govorimo o njihovim traumama izazvanim nasiljem, o nasilnim modelima ponašanja koje su preuzeli u porodicama ispunjenim nasiljem, ali i njihovom uklapanju u novu školsku i životnu sredinu u kojoj su se našli. Iz tog razloga je veoma važno podržati ovaj oblik zbrinjavanja i podrške koji predstavlja samo jednu od brojnih mjera za suzbijanje i sprečavanje nasilja u porodici.

Šta se dešava sa ženama kad završe boravak u sigurnoj kući?

Prema raspoloživim podacima nevladinih organizacija koje vode sigurne kuće u Republici Srpskoj, približno 40 posto žena se vraća bivšem (nasilnom) partneru, ali razlozi njihovog povratka najčešće su teška socio-ekonomska situacija u kojoj se nalaze ove žene i djeca te oni nemaju drugog izbora. Oko 30 posto žena zauvijek napušta nasilnog parnera, najčešće mijenjaju mjesto boravka i zaposle se (mada ni ova promjena mjesta boravka nije dovoljna da bi žena bila zaštićena).
Najteže je ženama koje su nezaposlene i koje imaju maloljetnu djecu.

Čak i kada se osamostale na ovaj način, one rade za vrlo male plate, najčešće plaćaju stanarine, plaćaju vrtiće ili snose sve troškove školovanja i izdržavanja djece, dok bivši partneri vješto izbjegavaju bilo kakvu novčanu odgovornost prema djeci. Naprotiv, djecu i dalje koriste kao sredstvo ucjena i produžetak nasilja nad bivšom partnerkom. Preostalih 30 posto najčešće, dugotrajno ostaje kod svoje najbliže rodbine koji im pomažu na različite načine, tek toliko da bi preživjele.

Koje su posljedice nasilja u porodici?

Posljedice su redovno materijalne i nematerijalne. U materijalne ubrajamo: gubitak imovine koju su ravnopravno sticale u bračnoj zajednici.Mnoge od njih ostaju bez posla, jer počinioci ih prate i prave im probleme na radnom mjestu zbog čega one dobijaju otkaze.

Neke su i ranije bile prisiljene dati otkaz jer su ih partneri proganjali ljubormorom, prijetnjama i drugim iscrpljujućim metodama emocionalnog nasilja, čime su ih nasilnici stavili u položaj potpune bespomoćnosti, što je drastično uticalo na njihovo osjećanje niskog samopoštovanja i samopouzdanja, koje su samo dio nematerijalnih, odnosno psihičkih posljedica izazvanih nasiljem.

Kako spriječiti nasilje u porodici i ohrabriti žrtve da prijave nasilnike?

Nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici je ozbiljan društveni problem koji postoji u svakoj zemlji u svijetu. Uprkos napretku koji je ostvaren usvajanjem zakona kojima se sankcioniše ovakav oblik nasilja, nasilje u porodici ne može se potpuno eliminisati bez pokretanja sveobuhvatnih akcija u pravcu sprečavanja nasilja, ali i otkrivanja i borbe protiv njegovih uzroka. Cilj je zaštita žrtava, prevencija nasilja i očuvanje zdrave porodice kao osnove društva.

Percepcija o nasilju u porodici se u društvu polako, ali sigurno mijenja, od stava da je riječ o privatnom problemu do stava da je porodično nasilje ozbiljan društveni problem, koji dolazi u interesovanje zakonodavaca, javnosti i istraživača.

To pokazuju izmjene postojećih i donošenje novih zakonskih propisa koji regulišu ovu materiju, povećano interesovanje medija, stručne i šire javnosti, za ovu problematiku te unaprijeđeno prikupljanje statističkih podataka i istraživanja o razmjerama ovog problema.

Najveći problem su tradicionalni i stereotipni društveni obrasci generalno o pitanju dostizanja rodne ravnopravnosti i prevencije i borbe protiv diskriminacije po osnovu spola i prevencije i borbe protiv rodno zasnovanog nasilja, koji se sporo mijenjaju i koji su vrlo često, težak okov i za stručnjake/stručnjakinje koji rade na ovoj problematici.

Posljednjih godina se takođe, zapaža veći doprinos medija kao ključnih partnera u podizanju svijesti javnosti o rodnoj ravnopravnosti i jednoj od gorućih oblasti, a to je prevencija i borba protiv rodno zasnovanog nasilja, nasilja u porodici.

Kako i kome da se obrate žrtve nasilja u porodici?

Postoji nekoliko načina da se žrtva nasilja obrati za pomoć. Jedan od njih je poziv na kratki besplatan broj za prijavu nasilja u porodici, u Republici Srpskoj to je broj 1264.

Drugi način je javljanje lokalnoj policiji ili najbližem centru za socijalni rad, ali je moguće da se žrtva obrati i svom doktoru/doktorici, koji je dužan obavijestiti policiju, koja kasnije uključuje ostale stručnjake/stručnjakinje, predstavnike subjekata zaštite u RS-u.

Takođe, podsjećamo da svi građani/građanke, članovi porodice, subjekti zaštite kao i zaposleni u obrazovnim i socijalnim ustanovama, zakonski su obavezni prijaviti nasilje u porodici, ukoliko svjedoče takvom činu.

Veoma je važno da ukoliko vam se neko iz vašeg bližeg okruženja obrati za pomoć i podršku, ne osuđujete žrtvu nasilja, da ne umanjujete to što joj se dešava, pravdajući to ili govoreći joj da je društvena sramota ako potraži pomoć, ili se razvede ili ako bude smještena u sigurnu kuću, te da je ne tretirate kao da je nečim izazavala ili zaslužila nasilje koje trpi, jer, nažalost, u našem još tradicionalnom i patrijarhalnom društvu žrtva može naići na osuđivanje, predrasude i stereotipe, te tolerisanje nasilja u žrtvinom okruženju.

Ne postoji opravdanje za nasilje u porodici, rodno zasnovano nasilje i ukoliko svjedočite činu nasilja, vaša je dužnost je da prijavite nasilje i na taj način spasite nečiji ugroženi život.

Zakon o zaštiti od nasilja u porodici u Republici Srpskoj propisuje zaštitne mjere: udaljenje iz stana, kuće ili nekog drugog stambenog prostora, zabrana približavanja žrtvi nasilja, zabrana uznemiravanja ili uhođenje žrtve nasilja, obaveza psiho-socijalnog tretmana nasilnika, obavezno liječenje, društveno-korisni rad u korist lokalne zajednice.

Prema navedenom zakonu, zaštitu žrtvama nasilja dužni su pružiti policija, tužilaštva, centri za socijalni rad, sudovi, koji su dužni bez odlaganja obezbijediti hitno rješavanje takvih predmeta.

Policija u roku od 24 časa po prijemu prijave nasilja treba dostaviti izvještaj nadležnom tužilaštvu i centru za socijalni rad, a tužilaštvo se obavezuje odmah preduzeti potrebne mjere i o tome obavijestiti nadležni sud. Rješenje o zaštitnoj mjeri nadležni sud je dužan donijeti odmah, a najkasnije u roku od tri dana.
Međutim, u praksi se dešava da pravosuđe izriče samo novčane kazne za počinioce nasilja, a rjeđe se izriču zaštitne mjere uz novčane kazne.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: