{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Šukrija Meholjić, glavni arhitekta Srebrenice: Karikaturi sam se okrenuo da ne eksplodiram od beznađa

17.5.2015. u 08:04
260
17
Šukrija Meholjić, glavni arhitekta Srebrenice: Karikaturi sam se okrenuo da ne eksplodiram od beznađa
260
Malo je ko u Srebrenici uživao takav autoritet kao Šukrija Meholjić, glavni urbanista tog malog mjesta na istoku BiH, koji je 1974. godine iz sarajevskog giganta Energoinvesta poslan u rodni grad da se bavi urbanizmom i prostornim planiranjem opštine.
Rat ga je natjerao da 1993. sa porodicom napusti Srebrenicu, ali se nikad nije prestao truditi da se istina o genocidu čuje što dalje. Šukrija danas ima 72 godine i više stotina karikatura koje svjedoče o njegovom bolu, ali i neumornoj borbi.

Mladi i ambiciozni arhitekta Šukrija Meholjić u rodnoj Srebrenici je prije 41 godinu registrovan kao prvi domicilni i uopšte prvi arhitekt koji je službovao u opštinskom organu uprave na poslovima urbanizma i prostornog planiranja opštine i grada. Godinama se Meholjić borio za očuvanje tradicije i identiteta prepoznatljivog srebreničkog neimarskog šarma, izradio nebrojeno regulacionih planova za posebne lokalitete, projektovao više značajnih javnih i stambenih objekata, vršio stručni nadzor nad njihovom izgradnjom, predvodio Komisiju za tehnički prijem, ali poseban cilj je bio što je moguće više zaštititi staru srebreničku čaršiju, dušu grada, kao kulturno-historijskog i graditeljskog naslijeđa.

Ističe da nije dozvoljavao da se "ijedna jedina crepljika ili cigla zamijeni ako bi išta utjecalo na promjenu autentičnosti ambijentalne cjeline".

Tamni oblaci nad Srebrenicom



A onda je došao april 1992. godine i proljeće koje u Srebrenici niko nije osjećao.

"Tamni oblaci neke užasne slutnje prekrili su srebreničku kotlinu. Tajno, noću se naoružavaju pripadnici srpske nacionalnosti. Srbi traže podjelu teritorije opštine. Grad je bez vode, struje još ima, ali TV repetitori su preusmjereni da primaju samo signale iz Srbije. Od uha do uha čujemo za Arkana i pokolj nedužnih Bošnjaka u Zvorniku. Pa to je samo pedesetak kilometara od nas! Krv se ledi u nama. Niko ne zna šta se to zapravo dešava. Barikade na putevima. Strah i nevjerica. Uplašeni za svoje živote Bošnjaci masovno napuštaju grad", prisjetio se Meholjić u razgovoru za Klix.ba.

Sa suprugom i dva sinčića Šukrija je 14. aprila odlučio da se nakratko skloni iz Srebrenice.

"Pokazalo se da je to bio bijeg od smrti, jer samo tri dana poslije su u grad ušle srpske paravojne snage iz Srbije i izvršile pljačku te neviđen zločin silovanja i paljenja bošnjačkih kuća zajedno sa živim žiteljima u njima. Našu nadu da ćemo se ubrzo vratiti u Srebrenicu razbuktali rat je pretvorio u sve veću zebnju za našu neizvjesnu budućnost", priča naš sagovornik.

Meholjići su nakon kraćeg boravka u Gradačcu otišli u Hrvatsku gdje su na otoku Lastovu preživljavali loveći ribu.

"Kad su 1993. godine i Hrvati napali Bošnjake mi više tamo nismo bili poželjni. Odlučili smo se za Norvešku jer je u augustu te godine to bila jedina evropska zemlja koja je još primala izbjeglice", kazao je ovaj Srebreničanin.

Otrgnuti od domovine i života



Dok je rat još uvijek buktao u Bosni i Hercegovini, Šukrija je s porodicom bio u tuđoj zemlji, otrgnut od domovine i života, ispražnjene duše, na sigurnom, ali sa mnoštvom pitanja bez odgovora. Počeli su život iznova. Nakon pet godina života od socijalne pomoći i sa dovoljno naučenim jezikom Meholjić je krenuo da traži posao.

"Uz toplu preporuku prof. dr. Hansa Skotte sa renomiranog NTNU univerziteta Trondheim dobio sam posao kao arhitekt u Odjeljenju za urbanizam i prostorno planiranje komune Røyken, nedaleko od Osla, gdje i živim. Sa ovog radnog mjesta sam 2010. godine otišao u penziju", ispričao nam je Šukrija uz poruku svima: "Čovjeku možeš sve oduzeti osim znanja!"

On ističe da borba za etabliranje u novoj sredini nije bacila u sjenu njegovu domovinu i dešavanja u njoj, pa stoga svakodnevno putem interneta i drugih medija prati dešavanja u BiH.

U prihvatilištu u Norveškoj počeo se baviti i karikaturom, koja je vremenom postala veoma važan aspekt njegovog stvaralaštva, te danas ima objavljene dvije knjige karikatura za koje je i nagrađivan.

"Agresija na moju domovinu je bila direktni povod da se ja počnem baviti karikaturom. Dakle, bila je to nužda, a ne ljubav. Da ne bih eksplodirao od nametnutog unutrašnjeg negativnog naboja odlučio sam da kroz vjerovatno najsuptilniju formu umjetničkog izražavanja - karikaturu pokažem vanjskom svijetu šta je prava istina o ratu u mojoj domovini. Ujedno je to bila i neka vrsta terapije mom beznađu", objasnio je.


Terapija beznađu



Prvu karikaturu nacrtao je krajem 1993. godine s namjerom da, kao predsjednik ogranka tadašnjeg Zemaljskog udruženja građana BiH i predsjedavajući na jednom donatorskom sijelu, i vizuelno približi norveškim prijateljima istinu o agresiji na BiH.

"Moram reći da su nas tada Norvežani u našoj nevolji prihvatili zaista toplo ljudski, ali nas je iznenadila njihova potpuno pogrešna slika o ratu u BiH. Za većinu njih je to bio građanski rat, a ne agresija. Svaka čast izuzecima - grupi norveških entuzijasta okupljenih u udruženje La Bosnia Leve (Dozvolimo da Bosna živi) na čelu sa predsjednikom Ivarom Amundsenom (danas počasnim konzulom BiH u Norveškoj. Ovo udruženje, osnovano 1992. godine, je u tim ratnim godinama dalo veliki doprinos širenju istine o situaciji u BiH, kao i razne druge pomoći. Međutim, kolektivni stereotip zapadnih zemalja o ratu u BiH je toliko ukorijenjen da se u Norveškoj i danas u javno izgovorenoj ili napisanoj riječi o karakteru rata na Balkanu redovno koristi atribut 'građanski'. Za korekturu te neistine se moramo svi i na svakom mjestu, uporno i u kontinuitetu, boriti na sve moguće načine. Ja to činim više od dvadeset godina, ovdje gdje sam", kaže naš sagovornik.

Šukrija je objavio niz članaka i nacrtao više stotina karikatura koje su objavljivanje u mnogobrojnim bh. i norveškim printanim i elektronskim medijima. Njihove teme bile su ratna i poratna situacija u BiH, agresija, srebrenički genocid, ratni zločinci, rad Haškog tribunala te odnosi međunarodne zajednice prema bh. dešavanjima.

Održao je više od 20 samostalnih izložbi svojih radova u sedam država, a dobitnik je i specijalnog priznanja stručnog žirija za svoje radove na Međunarodnom takmičenju karikatura o srebreničkom genocidu u Turskoj. Odnedavno je počasni i savjetodavni član internacionalnog ekspertnog tima Instituta za istraživanje genocida Kanada.

Njegova prva dvojezična knjiga karikatura iz 2007. godine nosi naziv "Pod zaštitom UN-a/ Under the UN protection". Sadrži 61 karikaturu, a druga, upravo izašla iz štampe, "20 godina poslije /20 Years Later" ima 77 karikatura.


"One su, zapravo, moj skromni doprinos mozaiku kulture pamćenja genocidne agresije na BiH sa fokusom na planetarni zločin – srebrenički genocid", poručuje autor i naglašava da danas nemamo dovoljno karikaturista.

Svjetlo u polumraku



Šukrija u BiH dolazi skoro svake godine i ističe da je primijetan pomak u fizičkoj obnovi i izgradnji porušenih gradova i prateće infrastrukture, ali da istovremeno ona društvena zaostaje.

"Malo je novih radnih mjesta. Neshvatljivo je visok procenat radno sposobnih građana bez posla. Velike su socijalne razlike. Korupcija, nezadovoljstvo i neimaština isijavaju iz mnogih, a restorani, kafane i kafići puni su u svako doba dana. O autima da i ne govorim. Uočavam, nažalost, sve jaču nacionalnu podijeljenost. Sve je veća homogenizacija nacionalnih torova. Dvije škole pod jednim krovom, čemu to? Permanentne tendencije disolucije BiH...", nabraja naš sagovornik. "I pored svega ovoga ja svaki put kad dođem u moju Bosnu osjećam se nekako rahat. Vidim svjetlo u polumraku, vidim, vidim".

Upitali smo ga i kako danas vidi svoj rodni grad Srebrenicu.

"Srebrenicu danas doživljavam kao avetinjski grad sa izmijenjenom i desetkovanom demografskom strukturom svojih žitelja. Istina, primjećujem nove svježe fasade na većini kuća, ali rijetko ko živi u njima. Mnogi su nedužno pogubljeni u genocidu, a preživjeli Srebreničani su rasuti po cijelom svijetu. Neznatan broj njih, mahom starijih osoba, se vratio, a i oni prirodno izumiru. Ulicama srećem neke meni nepoznate ljude. Mladi ne mogu da vide svoju budućnost u ovakvoj Srebrenici. Bila je Srebrenica 1995. sama na svijetu, a svijet u Srebrenici! Napuštena, zaboravljena i prepuštena sama sebi tada, a i sada 20 godina poslije. Zašto se sjetimo Srebrenice samo 11. jula? Zašto domaće strukture, a posebno svijet nisu pokušali makar malo oprati svoju nečistu savjest većom materijalnom pomoći Srebrenici? Da je to urađeno, danas bi Srebrenica bila 'gradić Peyton' kao nekad, a ne još uvijek 'Sadaka City'", kaže Meholjić, arhitekta koji je 17 godina radio u Srebrenici kao vodeći urbanista i kojeg i danas stari znanci pozdravljaju s poštovanjem.

"Nekakva posebna toplina me oko srca obuzme kad mi sagovornici kažu: E da si ti ovdje Srebrenica bi davno procvjetala", kaže Šukrija i dodaje: "Umirala je Srebrenica više puta kroz svoju dugu i burnu historiju da bi se uvijek nanovo uzdizala kao feniks iz pepela još ljepša, izazovnija i ponositija. Tako mora biti i ovog puta".

Urbicid pojačava bol



Ipak, ističe on, jedno je kad samo čitate historijske činjenice, a nešto sasvim drugo kad ste dio njih.

"Neopisiva je bol kad ja danas moram ići u Memorijalni centar da dodirnem nišan umjesto živog bratsko-prijateljskog zagrljaja. A još mi je teže kad neke od njih ni tamo, ni nakon 20 godina, ne nalazim. Tjerali su nas, a i dobrovoljno smo to činili, da kroz vrijeme i prostor šutimo i zaboravimo prethodni, pa nam se eto dogodio i jedanaesti, ovog puta najneljudskiji zločin – zločin genocida u Srebrenici. Zna se da ko zaboravlja iznova zaboravljeno proživljava. Mi zato moramo stalno udarati šamar i prkositi zaboravu, jer je on u neku ruku naše prokletstvo. Zaborav je svjetionik zločincima na putu ka novom genocidu. Živa memorija je najveća osveta neljudima za njihova nedjela", smatra Meholjić.

Kaže da njegovu tugu pojačava i urbicid koji je njegov grad doživio.

"Nestala je duša Srebrenice – Gornja i Donja čaršija, uništene su sve bošnjačke bogomolje, zapaljene na stotine kuća i drugih objekata. Doubijana je tako moja Srebrenica, a s njom i moje srce koje je samo za nju kucalo. Svaku eksplodiranu granatu na bilo kojem srebreničkom objektu nosim kao trajni ožiljak na svom tijelu, jer je Srebrenica dio mene i ona žubori i žuborit će u mojim venama dok sam živ. A kad vidim da je nekom i moje, u kamenoj ploči uklesano ime kao projektanta objekta smetalo pa ga je izbrisao, onda mi se zaista zanebesa i ništa mi više nije jasno", kazao je.

"Vrisnuo sam koliko sam mogao"



Meholjić poručuje da se pobijeni Srebreničani ne mogu vratiti, ali da se zato trebaju osigurati svi potrebni preduslovi za održivi povratak preživjelih na svoja ognjišta.

"Obnova grada, posebno njegovog kulturno-historijskog jezgra, je veoma složen i osjetljiv poduhvat. Bojim se da u međuvremenu neke ishitrene tajkunske intervencije ne uvedu Srebrenicu u arhitektonsko-urbanistički mrak", ističe dalje.

Ipak, Šukrija vjeruje da BiH ima dovoljno "pametnih i mudrih glava", samo da se mladi naraštaji odgajaju i obrazuju u jednom zatvorenom nacionalnom turbulentnom labirintu, te strahuje da će stoga trebati dugo da se iskristališe pravi ljudski kvalitet koji će za prioritet postaviti višestoljetnu tradiciju mira, tolerancije i suživota u BiH na dobrobit svih njenih naroda.

O svom doprinosu ovim tekovinama kaže: "Hoću da vjerujem, a na to me podstiču mnogobrojne pozitivne povratne informacije, da je opus ove moje djelatnosti ipak dodirnuo savjest mnogim, korigovao njihovo pogrešno poimanje bh. stvarnosti te osvježio kolektivnu memoriju na jedno crno i više nikad ponovljivo vrijeme. Vrisnuo sam koliko sam mogao, makar samo sebe probudio".

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: