{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Stoljeća užasa: Šta povezuje Kosovski boj, Sarajevski atentat i Miloševićev Gazimestan

28.6.2014. u 09:00
58
235
Stoljeća užasa: Šta povezuje Kosovski boj, Sarajevski atentat i Miloševićev Gazimestan
58
Šest vijekova poslije, danas, ponovo smo u bitkama i pred bitkama. One nisu oružane, mada i takve još nisu isključene. Ovo su zlokobne riječi "balkanskokog kasapina" Slobodana Miloševića izgovorene u osvit zla koje je počelo da "hoda četveronoške" ovim prostorima prije tačno 25 godina, negdje tog toplog 28. juna 1989. godine, na 600. godišnjicu Kosovskog boja.
Danas četvrt stoljeća kasnije, znamo da se tog 28. juna na ovim prostorima možemo sjećati samo po zlu u kojem svi zajedno patimo. I to nikako da prestane. Ali, očito je ovdje "vrag odavno zasjeo na prag".

Na Vidovdan, 28. juna, jedan od najvećih srpskih praznika dogodili su se, naime, neki događaji koji su trajno obilježili historiju naroda ovog dijela Evrope.

Na Vidovdan 1389. godine, dakle prije tačno 625. godina dogodila se čuvena Kosovska bitka između srpske i osmanlijske vojske, koja je nagovijestila višestoljetnu vladavinu Osmanlija na tlu Balkana. Vidovdan i slavi taj datum, iako je relativno mlad u odnosu na ono što veliča, to jest historijski izvori ga prepoznaju tek stoljećima kasnije.

Također, na taj datum 1914. godine, prije tačno 100 godina, je i pripadnik organizacije "Mlada Bosna" Gavrilo Princip u Sarajevu ubio austrijskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda, što je zapalilo fitilj Prvog svjetskog rata. Gavrilo Princip i ostali učesnici u atentatu na Ferdinanda zato se nazivaju i "Vidovdanskim herojima".

Također, 28. juna 1989. godine održan je i svesrpski skup na Gazimestanu na Kosovu odakle je bivši srbijanski predsjednik Srbije Slobodan Milošević najavio krvave pohode koji će uslijediti 90-tih godina prošlog stoljeća, a koji su kulminirali Vukovarom, granatiranjem Dubrovnika, 40-mjesečnom opsadom Sarajeva i genocidom nad Bošnjacima u Srebrenici, Višegradu, Prijedoru, Foči... Istina, na taj dan je prije 13 godina i Slobodan Milošević izručen Haškom tribunalu, gdje je i umro.

Postoji i čitav niz drugih važnih događaja koji su se dogodili 28. juna, poput Vidovdanskog ustav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca iz 1921. godine, kojim je, kako tvrde historičari, ozakonjen dotadašnji "centralistički velikosrpski sistem", ali tri spomenuta datuma su, svakako, među najvažnijima. Zato su taj datum, kao i praznik Vidovdan, neobično važni za srpsku historiju. Nažalost, taj datum je često bio koban i za sam srpski narod.

Početak zla



Kad je riječ o Sarajevskom atentatu, dr. Husnija Kamberović, direktor Istorijskog instituta rekao je ranije da su jugoslavenski komunisti u atentatu vidjeli početak procesa oslobađanja jugoslavenskih naroda koji je vodio stvaranju jugoslavenske države, a krajem 20. stoljeća ta manipulacija je nastavljena kroz aktualiziranje tog čina "na koji se gleda, ne u kontekstu početka 20. stoljeća, nego u kontekstu političkih i društvenih kretanja s kraja stoljeća".

"To što je čin atentata u Sarajevu odveo svijet u veliku katastrofu, i što je izazvao strahovite patnje i razaranja, nije bilo predviđeno u kalkulacijama onih koji su inspirirali ove mlade ljude da naprave tu glupost. Oni, također, nisu predviđali da će Srbija vrlo brzo biti vojnički pregažena i okupirana, a njezina vojska gotovo uništena. Tako su bitke, koje su očekivali srpski oficiri inspirirajući ovaj atentat, završile pogubno po Srbiju. Nagrada koju je za ta stradanja dobila Srbija 1918. kasnije se pokazala kao preveliki zalogaj koga ta zemlja nije mogla progutati. Možda su upravo to iskustva kojih neki srpski nacionalisti niti danas nisu dovoljno svjesni", smatra profesor Kamberović.


Posebna priča je obilježavanje 600. godina Kosovskog boja. Prof. dr. Nijaz Duraković zapisao je u svojoj knjizi "Prevara Bosne" da je, primjerice, Miloševićev svesrpski skup na Gazimestanu ''Dan D" za početak zla na Balkanu.

On je podsjećao da je "masa frenetično aplaudirala Miloševiću" nakon njegove najave da smo "ponovo pred bitkama", ali da su mudriji političari i analitičari već tada shvatili da lider Srbije zvecka oružjem i javno prijeti ratom, koji je, pokazalo se, u njegovom štabu seriozno pripreman. Jedan od onih koji je to shvatio je čestiti Ivan Stambolić, koji će Miloševića dovesti na scenu, a ovaj će ga kasnije dati ubiti.

Inače, svesrpski skup na Gazimestanu, nedaleko od glavnog grada Kosova, Prištine, 28. juna 1989. godine, prema realnim procjenama okupio je između 300 i 500 hiljada osoba, dok su srbijanski mediji špekulirali da su se na skupu okupila čak tri miliona ljudi.

Milošević je moć masa shvatio kada je, nakon isprovociranog incidenta na Kosovu lokalnim Srbima rekao: "Niko ne smije da vas bije". Ubrzo nakon toga je "rođen novi srpski svetac". A Gazimestan je bio mjesto gdje je on stupio na scenu. Kako je u svojoj "Povijesti Bosne" zapisao ugledni britanski historičar Noel Malcolm, skup na Gazimestanu bio je "simbolična prekretnica u povijesti jugoslavenskih zemalja".

"U Srbiji se više sedmica prije toga osjećalo nacionalno previranje na svakom koraku. Kosti srpskog kneza Lazara, koji je poginuo u Kosovskoj bici, prevožene su po bivšoj Jugoslaviji i bile su mjesto hodočašća. Na Gazimestanu su se zajedno prodavale ikone Isusa Krista, cara Lazara i Slobodana Miloševića'", naveo je Malcom.

Poruke sa Kosova 28. juna 1989. godine bile su stalni motiv i ubilačkih falangi Ratka Mladića koji je, na koncu, u Srebrenici jula 1995. godine rekao da "na veliki srpski praznik ulazimo u srpsku Srebrenicu" i da je došlo vrijeme da se "Turcima ponovo osvetimo na ovom prostoru".

No, Vidovdan se, ne slučajno, i u novije vrijeme dešavaju neki događaji koji najmanje nude nadu u bolje sutra ovih prostora. Haški tribunal je 2012. godine na taj datum oslobodio bivšeg lidera bosanskih Srba Radovana Karadžaića tačke optužnice za genocid nad Bošnjacima i Hrvatima u sedam općina u BiH, osim Srebrenice, ali je ta odluka godinu kasnije Haški sud poništio.

Simbolično, kontraverzni reditelj Emir Kusturica je na Vidovdan 2011. godine počeo graditi Andrićgrad koji je, po izjavama nasljednika, podignut na otetoj zemlji zemljoposjednika Pašana Hadžića iz Višegrada. Andrićgrad će, opet na Vidovdan, biti danas svečano otvoren u prisustvu, kako se očekuje, najviših dužnosnika Srbije i bh. entiteta RS.

Faza naoružanog primirja



Redovni profesor povijesti na američkom sveučilištu Yale prof. dr. Ivo Banac ranije je izjavio potpisniku ovih redova da je Milošević na Gazimestanu 28. juna 1989. godine nedvosmisleno najavio i oružane sukobe na Balkanu.

''Oni koji su Miloševićeve riječi uzeli ozbiljno, vidjeli što on doista ima u vidu. Ideologija u Srbiji je iz jednopartijske, komunističke, prešla na velikosrpsku i nacionalističku", istakao je Banac.


Prema Bancu, koji ovih dana učestvuje na stručnim skupovima posvećenim Prvom svjetskom ratu, opasna ideologija i poruke sa Gazimestana su i danas žive.

"Naravno da ta ideologija živi. Ona je i mnogo starija od Gazimestana i ide u 19. stoljeće. Ona je danas živa, zdrava i žilava, jednako kao i 1989. godine. S tim da smo mi u onoj fazi, što bi rekli, naoružanog primirja. Situacija je drugačija nego ranije, drugačiji su međunarodni odnosi i okruženje, pa neke stvari u ovom trenutku nisu moguće. Ali, ideologija koja je pokrenula oružane sukobe je živa i ona čeka svoju priliku. Naravno, ta ideologija se manifestira i na druge načine, ne samo oružano", istakao je Banac.

A kako je sve počelo?

Vidovdan je vezan za kosovski mit koji je formiran u 19. stoljeću. Prema ocjenama stručnjaka, taj mit ima veoma važno mjesto u srpskoj tradiciji, a za posljedicu je imao i neke tragične epizode u prošlosti tog naroda.

Kako je primijetio ugledni Noel Malcolm, nijedan element tog mita nije bio tako moćan kao takozvani ''kosovski savez''. Radi se o vjerovanju da je srpskom knezu Lazaru Hrebljanoviću (1329-1389.), koji je kao vodeći oblasni gospodar zapovijedao srpskom vojskom u Kosovskom boju, kada je i poginuo, ''ponuđen izbor između zemaljskog i nebeskog kraljevstva", a da je on izabrao ovo posljednje.

"Zbog te odluke, koja se opisuje kao savez s Bogom, Srbi sebe smatraju nebeskim narodom", piše Malcolm.

Prema liturgijskim tekstovima, a ne historijskim izvorima, knez Lazar je uoči pogubljenja od ruke Osmanlija tokom Boja na Kosovu, izjavio "kako je bolje poginuti u borbi nego živjeti u sramoti'".

"Ipak, čak i danas, bez obzira da li to uopće ima nekog smisla ili ne, 'kosovski savez' u nekim krugovima ostaje predmetom gotovo religioznog vjerovanja", primjećuje britanski autor, koji sve to naziva "produktom nacionalističke ideološke historije".

Nebesko carstvo



Ideja o "kosovskom savezu" i koncept o "nebeskom carstvu'" nastala je u 19. stoljeću. Nacionalna ideologija u koju su ove ideje bile upregnute direktno ima veze s teritorijalnim širenjem Srbije, prvenstveno na Kosovo, ali i šire na Balkan.

Takvu nacionalnu ideologiju stvorili su, po Malcolmu, utjecajni nacionalistički autori i graditelji nacije Vuk Karadžić i Petar Petrović Njegoš čiji stihovi se, zanimljivo, nalaze na kapelici posvećenoj "Vidovdanskim herojima" u Sarajevu. Oni su tu nacionalnu ideologiju stvorili koristeći upravo elemente narodnog kosovskog predanja.

"Devetnaesto stoljeće je bilo period u kojem je došlo do razvoja nacionalnih identiteta u mnogim dijelovima Evrope. U slučaju Srbije, sama ideja o formiranju nezavisne nacionalne teritorije nužno podrazumijeva pobunu ili rat protiv osmanskih Turaka. Nacionalni mit zasnovan na simboličnom trenutku turskog osvajanja, istovremeno usredotočuje svu pažnju na neprijatelja i podsjeća Srbe na slavnu prošlost prije Osmanlija'', navodi Malcolm.


Priča o Boju na Kosovu postala je, primjećuju ugledni strani autori, neka vrsta talismana srpskog identiteta, tako da ovaj događaj ima status kakav nema ništa drugo u povijesti Srba. Otud i fama o ''osveti Turcima'', pa nije slučajno što je Ratko Mladić tokom agresije na BiH često spominjao Turke.

To je i svojevrsni lajt motiv i filma ''Boj na Kosovu'' koji je snimljen uoči ratova na Balkanu u svrhu, prema mišljenju stručnjaka, nacionalnog homogeniziranja.

U tom kontekstu film ističu i autori poznatog BBC-ovog dokumentarca ''Smrt Jugoslavije''. U jednoj sceni srpski junak Miloš Obilić, koji je u Boju na Kosovu ubio sultana Murata, jednom od Srba koji je prihvatio islam, kaže:

"Ja, svojom krvlju ispisujem granicu između mene i tebe".

On naglašava kako će njemu ''pomoći Bog kojeg se nije odrekao''.

Poznati srbijanski historičar Dušan T. Bataković konstatira kako ''kosovski savez- izbor slobode u nebeskom carstvu umjesto poniženja i ropstva u prolaznom svijetu još uvijek predstavlja trajno vezivno tkivo koje prožima Srbe osjećajem nacionalnog bitka''.

Postoje dvije raširene pretpostavke o Boju na Kosovu 1389. godine. Da je to bila turska pobjeda koja je uništila srpsko carstvo i da su poraženi Srbi odmah pali pod osmansku vlast. Nijedan nije tačna.

Srbijansko carstvo se, po historičarima, raspalo nakon smrti cara Dušana još 1355 godine. A što se tiče značaja Kosovske bitke, historičari vjeruju da je ranija pobjeda Turaka kod rijeke Marice u Bugarskoj 1371. godine, dakle, 18 godina ranije, imala dalekosežnije efekte od Boja na Kosovu jer je već tada ''otvorila put za osmansko osvajanje cijelog Balkana''. Osim toga cijela historija turske ekspanzije na Balkanu bila je historija saradnje sa kršćanskim vladarima, a u brojnim slučajevima, lokalni vladari su prizivali turske vojnike radi obračunavanja sa svojim lokalnim neprijateljima.

Ovdje sreće nema



Naravno, problem je kada se događaji iz tadašnjeg vremena primijene na današnje okolnosti. To se , nažalost, često dešava pa se, zaokupljeni prošlošću, uglavnom vrtimo u krug. Tako se stvaraju i mitovi, koji nerijetko mogu završiti kobno po sadašnjicu.

Trebalo bi da višestoljetna iskustva užasa s ovih prostora budu put da nešto naučimo iz historije, pa da se ona ne ponavlja, da ne budemo žrtve, kako napisa Miroslav Krleža, "lansiranog mita svetosti i uzvišenosti u ime kojih to poslušno slavensko život meso treba i dalje da krvari, da kolje, da pali, da ubija i siječe. Naravno, međusobno".

Sudeći i po porukama koje čujemo na 100. godišnjicu Prvog svjetskog rata, a i događaje koji su mu prethodili, nema izvjesnosti da ćemo "doći pameti".

Možda će na kraju svoj smisao dobiti zaključak koji slavni Rade Šerbedžija izreče u jednoj sekvenci poznatog filma ''Go West'' Ahmeda Imamovića pričajući "kako ovdje nema sreće".

"Dijete moje, ovdje se sve može kupiti parama, osim sreće. Ovdje sreće nema. Možda bi i bilo kad bi protjerali sve muslimane... I ovo malo Hrvata protjerati... A onda, brate, i nas Srbe, sve do jednog... A onda u ovu Bosnu naseliti neki normalan svijet koji znaju uživati u ovoj ljepoti".

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: