{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Potresna ispovijest Asima Hadžiselimovića: Kako sam preživio masakr na Tuzlanskoj kapiji

25.5.2014. u 07:50
6
Potresna ispovijest Asima Hadžiselimovića: Kako sam preživio masakr na Tuzlanskoj kapiji
6
Devetnaest godina je proteklo od najtužnijeg datuma tuzlanske gradske historije. Granata ispaljena s položaja Vojske RS sa planine Ozren tog četvrtka 25. maja 1995. godine ubila je 71 osobu prosječne starosti 21 godinu, dok je blizu 200 teže ili lakše ranjeno.


Asim Hadžiselimović rođen je u Ulici 17. septembra, današnjoj Klosterskoj, u srcu tuzlanske čaršije prije 41 godinu. On je jedan od osnivača tuzlanske navijačke skupine "Fukare", koji je u masakru na Kapiji teško ranjen.

Svako prisjećanje na 25. maj 1995. godine u njemu budi bolna osjećanja. Rijetko prolazi tim dijelom grada, iako svako ko ga poznaje dobro zna da Asim Hadžiselimović ima "crveno-crno" srce koje je odano gradu podno Ilinčice.

Sa njim smo razgovarali u kafeu Centar, pedesetak metara dalje od najtužnijeg mjesta tuzlanske čaršije. Odrastao je, kako smo naveli, u centru grada. Pohađao je OŠ Albin Herljević, danas OŠ Centar, a zbog plahovitosti i buntovništva za kaznu je prebačen u OŠ Vojo Jovanović – Crnogorac, današnju OŠ Jalu.

Već u 7. razredu bio je pripadnik navijačke grupe Red black killersi, a potom zajedno sa Suljom, Ćirom, Karelijem, Isakom, Azurom, Lijom, Šehijem, Muhom... osnivač, sada se slobodno može reći, navijačkog pokreta Fukare.

"Tih godina u Tuzli se igrala fenomenalna košarka, a naši fudbaleri su bili stabilni prvoligaši. U našem gradu bilo je mnogo onih koji su navijali za Crvenu Zvezdu, odnosno furali su fazon Delija. Nas nekoliko je kradom odlazilo u Beograd i išlo na utakmice Partizana i Crvene Zvezde gdje smo među najvatrenijim navijačima "kupili fazone" i prenosili ih na svoju tribinu. Već kao srednjoškolac bio sam glavni na šipci", prisjeća se prijeratnih dana Asim Hadžiselimović.

Na gostovanja su putovali vozom, a kao i druge navijačke grupe imali su problema sa policijom.

"Dan prije utakmice sa Zvezdom ili Patizanom policija bi već bila u mojoj, ali i kući Šehija, Muhe, Sulje... Govorili su nam da je to preventive radi. Najgore smo prošli u Banjoj Luci, mislim 1990. godine, kada nas je od policijskog linča spriječio naš fudbaler Dragoslav Kostić", govori on.

Godine su prolazile, Bosna i Hercegovina se 1992. godine našla na udaru brutalne agresije. Asim Hadžiselimović je od prvog dana stao u odbranu svog grada i domovine.

"Postao sam pripadnik Armije RBiH, iako nisam služio vojni rok. Bio sam pet mjeseci po ratištima, a onda mi je komandant 2. Korpusa Armije RBiH general Sead Delić naredio da se vratim u kasarnu i da prođem osnovnu obuku. Sredinom 1993. godine ranjen sam na majevičkom ratištu, ali sam se vrlo brzo vratio u svoju jedinicu."



Došao je četvrtak 25. maja 1995. godine. Poslije obilnih kiša osvanuo je dan okupan suncem. Drugačiji od drugih i dan koji će, nažalost, zauvijek biti upisan crnim slovima u gradske anale.

"Baš tog dana sam se vratio s ratišta i pošto sam poželio svoju raju već u 17 sati sam bio u kafeu Aleja u blizini Turalibegove džamije. Sa mnom su bile prijateljice Ilvana i Lejla, koje su te večeri poginule. Zajedno sa njima došao sam do prodavnice Samoizbor gdje su me čekali Ago, Azur, Đuka, Acko... Sjećam se da je Ago parkirao Stojadina sa zvorničkim tablicama koji je bio tek prelakiran. Preko haube smo prebacili neki peškir, a onda smo donijeli razne vrste pića."

Ubrzo je kucnulo 20.55. S položaja Vojske RS ispaljena je granata u srce tuzlanske čaršije...

"Riječi ne postoje da bi se sve to opisalo. Do tog trenutka svi smo bili razdragani i sretni što jedni druge vidimo. Poslije eksplozije i bljeska čuli su se samo krici, jauci, vrištanja... Mene je geler pogodio u desnu nogu, dok su u blizini parkiranog Stojadina poginuli Nenad, Ago, Alem i Azur, te nešto dalje Ilvana, Lejla, Selma... Uspio sam prepuzati desetak metara dalje i sakriti se u jedan prolaz, jer sam očekivao da će poslije jedne pasti i druga granata.

Preživjeli momci i djevojke krenuli su pomagati ranjenima, odvoziti ih u bolinicu Gradina. Asim Hadžiselimović je u Škodi Favorit prevezen u tuzlansku bolnicu.

"Otac je došao tražiti sina, a u njegovom automobilu, pored mene, prevezeno je još nekoliko ranjenih i mrtvih. S nekima, koji su podlegli od zadobijenih rana, sam pričao na Gradini. Sjećam se da sam razgovarao sa Garom i Munjetom, ali su oni nažalost preminuli. Uz mene je sve vrijeme bio moj kum Čili, a i dalje mi kroz glavu prolaze riječi lejkara kako mojoj desnoj nozi nema spasa i da će je amputirati", govori Asim.

Sa doktorom Božićem, koji danas živi i radi u Kanadi, kaže kako je nekada ispred zgrade u naselju Stupine igrao fudbala.

"On mi je spasio nogu. Rekao je da mi stave fiksator i da postoji mogućnost srastanja. Doktor Božić i kada nije bio u smjeni dolazio je da me previje, baš kao i Aco Vujadinović. Sjećam se neopisivih bolova, faktički sam jeo peškir dok su me previjali. Ipak, danas sam bezgranično zahvalan doktoru Božiću, kojeg poslije 1995. godine nikad nisam vidio."



Oporavak je bio dug i težak. Asim Hadžiselimović je u julu 1995. godine evakuisan u Dansku gdje je u bolnici proveo dvije godine.

"U tom periodu sam imao 50 operacija na nozi. Bio sam u invalidskim kolicima i dvije godine sam proveo u bolnici. Na kraju noga mi je spašena, ljekari su uspjeli produžiti kost za 15 centimetara i ja sam 1997. godine prvi put ustao bez štaka."

U Danskoj je ostao do 2000. godine, a onda se vratio u Tuzlu. Ubrzo se oženio, dobio dijete, a 2003. godine je sa suprugom Selmom i sinom Evelom ponovo otišao u Dansku. Međutim, ljubav prema rodnom gradu ga je 2006. godine vratila u Tuzlu gdje danas ima prodavnicu "Kožex".

"Ne volim se prisjećati tog dana, niti volim proći kraj Kapije, jer nije moguće da potisnem sve te strahote iz glave. Znam da razni manipulatori svašta pišu i pričaju, znam da je nalogodavac Novak Đukić ponovo na slobodi i jedino što mogu na sve to reći je da nas u ovakvoj državi i društvenom sistemu ništa ne može iznenaditi. U sudnici me taj Đukić nije pogledao u oči, njegov advokat me pokušao isprovocirati, ali... Ja sam smogao snage i idem dalje, ali pita li se iko kako žive roditelji ubijene djece sa saznanjem da je zločinac na slobodi."
Na kraju nam je rekao kako svom sinu Evelu priča o 25. maju 1995. godine. Kaže kako mu ponavlja poruku koja je uklesana na spomen obilježju na Kapiji.

"Moja poruka za sve upravo bi glasila: Proučite Fatihu i pomolite se, pamtite i opominjite. Neka se nikome ne ponovi", rekao je za Klix.ba Asim Hadžiselimović, žestok momak iz tuzlanske čaršije koji je imao sreću da preživi masakr na tuzlanskoj Kapiji.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: