Hiba Mehmedović iz Vlasenice, koja je u ratu izgubila dvojicu sinova, zahvalna je danas što je se neko sjeti, dođe da je posjeti te na simboličnoj pomoći koju je dobila. Suprug je umro prije rata, a ona je sama odgajala djecu. Bili su joj sve što je imala, a odvedeni su 31. maja 1992. godine, kada su imali 23, odnosno 25 godina.
"Očekivala sam mnogo od svojih sinova, i ja i mnoge majke. Ali odvedoše ih dušmani. Od 1992. godine živim, ali kao robot hodam i 17 godina sam ih tražila i 2009. u februaru sam pozvana na identifikaciju. Nisam mogla otići, otišla je žena moga brata. Obojica su pronađena tada", kazala je Mehmedović.
Kada su joj rekli da su joj sinovi odvedeni na razmjenu u Kladanj, ona se, zajedno s majkom, uputila tamo. Nakon dvije godine, sinova nije bilo, a ona se preselila u Sarajevo. Djecu joj je iz kuće odveo Dragan Basta Car, koji je sada u zatvoru.
"Nikada nisam shvatila da se neće vratiti, dok ih nisam pronašla. Sve sam očekivala. Radila sam u rudniku boksita i prijatelji su mi bili više Srbi nego muslimani. Kada su ih odveli, očekivala sam da će mi pomoći. Govorili su mi da su taoci, da će doći. Međutim, nikad ih nisam našla", prisjetila se Mehmedović.
Pronašla je smiraj u tome što su joj sinovi pronađeni. Ode na mezar, priča s njima, govori kako će "majka brzo doći".
"Kada se vratim sa mezarja, odbolujem 15 dana. Znam gdje su, ali je u meni još uvijek sumnja. Ne znam da li su to oni tačno, da li je tačna ta DNK analiza. Smiraj jeste u jednu ruku, ali sam izgubila svaku nadu. Do 2009. u meni je postojala nada, kad neko otvori vrata, dođe, ja mislim to su moja djeca", rekla je kroz suze Mehmedović, ne poželjevši ni onome ko joj je to napravio da dočeka na svojoj djeci.
Bez oca, brata, majke i sina ostala je i Fatma Ahmić, i to samo iz uže porodice. Živjela je u Voljavici kod Bratunca, a padom Srebrenice 1995. godine krenula je sa dvojicom sinova i mužem preko šume.
"Nisam htjela od djece da se razdvajam. Mislila sam, ako ginemo, da ginemo sve četvero. Krenuli smo preko šume, a na prvoj zasjedi smo se svi pogubili. Ja sam sama ostala, a nakon 13 dana izašla sam u Kladanj. Mlađi sin je takođe izašao, a muž mi je proveo dva mjeseca i šest dana u Srebrenici. Stariji sin nikada nije došao", pričala je Ahmić.
Otac i brat su ostali u Potočarima, a očevu majku, koja je imala 110 godina, ubili su u kući. Pronašla je i sahranila sve koje je izgubila, pa tako i smiraj.
"Kada sam pronašla sina, osjećala sam se kao da je tad umro. Ali kada sam ga pokopala, sad idem tamo svaki mjesec i puno mi je lakše. Sjednem, ispričam se. Kao da sam mu u goste otišla. Život mora ići dalje. Nisam mogla poginuti u šumi, granata me nije htjela", plačno je rekla Ahmić.
Simboličnu pomoć Crveni krst svake godine dijeli porodicama nestalih, pojasnila je sekretar Crvenog krsta KS Naida Višo. Danas obilaze pet porodica, a njima je najvažnije da ih se neko sjeti.
"Da im pokuca na vrata, da ih obiđe, da znaju da nisu zaboravljeni. A posebno na ovaj dan, Međunarodni dan nestalih, na ovaj način dajemo podršku svim porodicama, i ovdje i u cijelom svijetu", rekla je Višo.
U paketima pomoći nalaze se kafa, šećer, voće, sokovi. Višo je dodala i da se porodice nestalih i porodice šehida tokom cijele godine obraćaju Crvenom krstu za pomoć, te im u okviru svojih mogućnosti oni uvijek pomažu.
Prema podacima Međunarodne komisije za nestala lica, najviše nestalih je na području Bosne i Hercegovine – oko 10.000, potom Hrvatske – oko 2.000, sa Kosovo oko 1.900, te sa područja Makedonije 13 osoba.
Oko 14.000 osoba sa prostora zemalja nastalih raspadom Jugoslavije do danas se smatra nestalim.
Jedna od najuspješnijih porno zvijezda nije bila zadovoljna zaradom: "To nije uredu"
Jedna od najvećih historijskih misterija riješena: Naučnici pročitali spis star 2.000 godina
