Od borbe za prava radnika ostala je samo ljuštura, a svjetska ljevica je brod bez kormila
Dok su vođe komunista, socijalista i drugih radničkih organizacija u vrijeme Druge Internacionale vjerovali i borili se za prava radnika te odigrali veliku ulogu u stvaranju pritiska da se uvede osmosatni radni dan, danas je ljevica širom svijeta zaboravila na one čije bi interese trebala da zastupa.
Moderna ljevica, a posebno u Evropi i zapadnim zemljama je zaokupljena sama sobom i vođenjem kulturnih borbi sa malo obaziranja na interese radničke klase i onih slojeva kojim bi trebali da ponude nadu u bolji život.
Ovakvi ljevičari se bave pitanjima koja su za većinu radničke klase ne samo strana nego i potpuno nebitna.
Još gora situacija je na drugom spektru ljevice kod onih koji su pod uticajem Chomskovštine (ideja Noama Chomskog) čitavu kompleksnost svjetske politike sveli na borbu protiv globalizma oličenog navodno u SAD i NATO savezu. Pa tako spasitelja vide u represivnim režimima kao što je kineski ili agresorskim kao što je Rusija.
Oni u svojoj zasljepljenosti i krivicu za agresorski i nepravedni rat Rusije protiv Ukrajine vide u svima osim u režimu Vladimira Putina, a za raspad Jugoslavije nije kriv režim koji je činio zločine nego globalistička elita.
A istinska ljevičarska politika u Bosni i Hercegovini više ne postoji osim u crvenim bojama na zastavama i nazivima stranaka. Partije uslovne lijeve orijentacije ne da se ne brinu za prava radnika nego njihove lidere je gotovo nemoguće vidjeti okružene radnicima i van markiranih odijela, dok strankama upravlja činovnička birokratija bez ijednog žulja na ruci.
Posebna priča su sindikati čije vođe žive lagodnim životima, za prvi maj ispale desetak unaprijed naučenih fraza te organizuju proteste čija organizacija bude kao kada se se na svadbi okupi veći broj ljudi. Vođe nisu spremne, sposobne, a niti žele zaista se zauzeti za bolji položaj radnika već uživaju u moćnim nazivima sindikata koji su svrha sami sebi.
Ipak, postoje i neki pozitivni koraci po pitanju položaja radnika u Bosni i Hercegovini, ali to nije zasluga ni sindikata, ni lijevih stranaka nego nevidljive ruke tržišta.
Masovno iseljavanje je prisililo poslodavce da u pokušaju da sačuvaju ono malo preostale radne snage počnu nuditi i bolje uslove, ali čini se da je već kasno za promjene koje će donijeti brze rezultate.
Zaista, ima neke poetske pravde u tome da poslodavci koji su u onom postratnom tranzicionom periodu ponižavali radnike sada se često pred kamerama medija žale kako ne mogu ni za dobru platu naći radnika. Današnji radnici su djeca koja su poslije rata gledali roditelje kako ostaju bez svega u korist novopečenih ratnih profitera i milionera sa oholim osmjesima u preskupim automobilima.
