Obnovljene kuće, a sela prazna: Agonija povratnika i izbjeglica u BiH traje i nakon 19 godina
Veliki broj kuća i stanova je vraćen vlasnicima, čak 99,8 posto u cijeloj BiH, no povrat imovine nije značio i normalne uvjete za život. Nakon rata izbjeglim osobama vraćena je imovina u devastiranom stanju, kuće su bile spaljene i njihova zemljišta puna mina. Veliki broj kuća u selima je obnovljen, no ta sela su zbog nedostatka infrastrukture, problema u sistemu zdravstva i obrazovanja, nemogućnosti pronalaska posla, ta mjesta ostaju prazna.
"Međunarodna zajednica je bila spremna pomoći običnom čovjeku da vrati svoju imovinu. Oko 330.000 stambenih jedinica je obnovljeno većinom sredstvima međunarodne zajednice, pa tek onda institucija u BiH. Međunarodna zajednica je isključivo ulagala sredstva preko svojih organizacija, ali nije postojao imovinski fond i niko nije dao validnu informaciju koliko je ko potrošio u BiH. Kada je to prešlo na BiH tražili smo informaciju, ali nismo dobili. To znači da se novac dijelio netransparentno, stranački i u druge namjene, ali to je samo loša strana. Dobra strana je da su se ljudi vratili i da mogu slobodno hodati, uz sve incidentalne situacije", rekla je Mirhunisa Komarica, predsjednica Unije za održivi povratak i integraciju u BiH.
U kolektivnim centrima živi oko 6.000 ljudi
No, mjesta koja su predstavnici Unije posjetili su većinom prazna. Tako je zvorničko selo u kojem je obnovljeno 60 kuća prazno i u njemu žive samo tri čovjeka. U Kantonu 10, tvrdi Komarica, u toku je strahovita migracija i ljudi se sele van tih mjesta. Sela ostaju prazna. Nasuprot tome, u mjestima gdje su se ljudi vratili, veliki je broj intelektualaca, ljudi koji su završili fakultete van BiH, ali su se vratili u svoju zemlju i većinom žive na selu ili su na birou i čekaju posao i bolje dane.
"Kolektivni centri su posebna priča. Iako je BiH potpisala Sporazum o ukidanju kolektivnih centara, to do sada nije učinjeno. Ljudi u tim centrima su prepušteni sebi jer kantoni nisu ovlašteni za njih, a lokalne zajednice nemaju novca. BiH je dizala kredite kako bi zatvarala centre, pravili su kuće u njihovim povratničkim mjestima. No, tu je riječ o starim iznemoglim osobama koje bi trebale živjeti u mjestima, gdje nema dovoljno infrastrukture i oni se ne žele tu vratiti. U ovim centrima većinom žive ljudi koji nemaju nikakvu imovinu. Imamo strahovit poremećaj generacija, pogotovo u Tuzlanskom kantonu - stare ljude, mlađe koji su rođeni u centrima i nove mlade generacije koje su rođene godinama nakon rata. Za njih dolazi novac, ali se ne realiziraju projekti", rekla je Komarica.
U BiH interno raseljeno 84.500 ljudi
Republika Srpska, istakli su danas iz Unije, puno bolje to radi od Federacije, jer nakon što odluče ukinut kolektivni centar grade socijalne zgrade u tom mjestu gdje je centar bio i tu smještaju ljude. Primjer je Doboj, gdje se gradi jedna od tih zgrada. No, ovime se ne provodi povratak do kraja, jer ljudi se ne vraćaju svojim kućama u svojim mjestima, već ostaju u tim gradovima.
"Posjetili smo 52 najugroženije općine. Devetnaest godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma imamo kolektivne centre, ljude koji žive u mraku bez struje (2.000 osoba), a broj zaposlenih povratnika je poražavajući, od 0,8 posto do 1 posto. Snalaze se na svoj način", rekla je Erna Čolić koja je radila na istraživanju.
Veliki problem povratnika je sektor obrazovanja i roditelji svoju djecu često šalju u druga mjesta na školovanje.
"Roditelji to rade jer nemaju nastavni kadar koji im odgovara. Spominjemo često Konjević Polje, ali ista situacija je i u Kantonu 10. Također, upitna je infrastruktura obrazovnih institucija. Primjer za to je škola u Grudama koja je prije rata imala 1.500 učenika, a danas 100. Svima njima i radnicima te škole su životi ugroženi jer se zgrada škole raspada i rukama možete odlomiti komad zida", rekao je Dženan Maštić, učesnik projekta.
Mevlija Ibrahimović je djevojka koja je diplomirala na Pravnom fakultetu u Sarajevu. Ima status izbjeglice. Rođena je u Bijeljini, tokom rata je izbjegla u Njemačku i vratila se u BiH, ali ne u svoje rodno mjesto, već u Ilijaš.
"Mi tamo imamo svoje zemljište i mogli bismo se vratiti, ali nemamo interesa i ne bismo se osjećali sigurno. Morali bismo razmišljati i brinuti se da li bismo imali pristup zdravstvu, obrazovanju i ostalim stvarima", rekla je Ibrahimović, koja je također radila na projektu Unije.
Današnjoj Konferenciji o temi "Rezultati implementacije Aneksa VII u proteklih 19 godina - agonija koja traje" prisustvovao je i Šukrija Elezović, predsjednik Udruženja za povratak Općine Kiseljak. Ova općina je prva u BiH gdje je povratak završen potpuno i odmah nakon rata.
"Nismo dozvolili politici da utječe. Ono što je politika trebala riješiti, a nije, jeste problem 'dvije škole pod jednim krovom', zatim zapošljavanje po nacionalnoj osonovi i to su problemi, ali to su prije svega poniženja za sve. Treba biti otvoren i organizovan", rekao je Elezović.
